Predavanje 6 - Umjetnost i komunikologija

[00:00 - 01:12](Uvodna špica, muzika, naslov "Predavanje 6", apstraktne animacije i natpis "ART IS DEAD")

[01:13]Prof. Tihomir Vujović: Alfred Direr. Jedan od naj, najpoznatijih svjetskih slikara. Što reći? Ovo je njegov čuveni autoportret. Poznat je bio po tome što je volio strašno da radi autoportrete, pa zahvaljujući tome imamo njegov put od mladića do već ozbiljnog i poznatog slikara kroz njegove autoportrete. Evo ova gospođa ga crta...

(Tihomir se obraća umjetnici)Tihomir: Do you like Albrecht Durer?Umjetnica: Yes.Tihomir: Thank you. My name is Tiho.

[02:03](Narator - Biografija Albrehta Direra)U Nirnbergu, gradu čuvenom u čitavom svetom rimskom carstvu, a i van njegovih granica, zbog vještine njegovih zanatlija i bogatstva njegovih trgovaca, rodio se 21. marta 1471. godine Albert Direr mlađi. Otac mu je bio zlatar, pa je Direr izvjesno vrijeme izučavao ovaj posao, ali u 15. godini povjerava ocu svoju potajnu želju da postane slikar. On pomalo nerado prihvata dječakovu želju jer je dječak u tim godinama već pomalo bio star za šegrta.

[02:32]Prof. Tihomir Vujović: Naravno, nalazimo se u Luvru. I dok vi ne odete u Luvr, pokušavamo da vam dočaramo mali dio tog ogromnog umjetničkog blaga koji se nalazi ovdje. U dva i po kilometra hodnika i soba, na četiri sprata i još podrum... i ko zna što sve. Za vas danas počinjemo priču o jednom ekstraordinarnom, jednom nevjerovatnom holandskom slikaru - Janu Vermeru. Njegove slike... to je fantazija. Ali, vjerujte mi, tek onda kad ih vidite uživo znaćete o čemu pričam. Pa, da počnemo priču o njemu.

(Tihomir prolazi kroz muzej, prikazuju se djela)

[04:16]Prof. Tihomir Vujović: Znači, sve je zapisano, samo što mi... većina nas nema potrebu to da čita. I što bi? Ovo je priča za jedan posto vas koje ovo interesuje, a za ovih ostalih 99 posto je ovo jedna lijepa zabava. Jer kroz mene sada ste i vi u Luvru. A možda ćete jednog dana i biti. Znam da je svega možda pet posto ljudi iz Crne Gore ikad upotrebilo pasoše i pošlo van Crne Gore, ne računajući Jugoslaviju. Ali, možda ste baš vi ti koje sam sad zainteresovao da dođete u Pariz. Ako prvi put negdje idete - samo Pariz. Pa sve onda poslije. A onda ću vas voditi na Maču Pikču, znate u Peru, ona svetilište Maja ili što god da je. Nema veze. Nadam se da vam se neću više javljati iz Luvra jer želim da uživam sam za sebe, ali toliko vas volim da sam morao podijeliti ovo sa vama.

[06:47](Narator - O muzeju Luvr)Postoje dva načina na koje bih vam mogao pričati o ovom nevjerovatnom muzeju. Prvi način je strašno kratak, a sastojao bi se od toga samo da kažem: Muzej Luvr. I s tim je sve rečeno. A ako bi neko od vas želio, eto malo nešto da zna o porijeklu, o roditeljima Luvra... Kao što i sami znate, Luvr je jedan od najvećih i najpoznatijih muzeja na svijetu. On se nalazi u prvom arondismanu, na desnoj obali Sene, u srcu Pariza i u srcu Francuske.

To je muzej koji je ujedno i najduža zgrada u Evropi. Jedna strana mu je, vjerovali ili ne, kilometar i nešto. Druga mu je malko kraća, kilometar i nešto manje. A ona treća strana, u obliku potkovice inače, ne mogu se sjetiti tačno koliko je, ali vjerujte - kad idete, nikad ga zaobići.Izgradnja je počela 1204. godine i od tada je puno puta prerađivan, dograđivan. I sve do 1848. godine Luvr je bio dvor i služio kraljevima, a krajem 17. vijeka zamjenjuje ga Versaj. Dok se Luvr pretvara u muzej 1791. godine.Desetog avgusta 1793. godine je napravljena prva izložba sa 537 slika i 184 raznih umjetničkih objekata. 1793. godine... Pa prošlo izgleda dosta godina od tada.

[11:16]Prof. Tihomir Vujović: Alfred Direr. Jedan od naj, najpoznatijih svjetskih slikara. Što reći?

(Tihomir ponovo u muzeju)Prof. Tihomir Vujović: Da li znate što je Stendalov sindrom? U velikim muzejima, kao što je Luvr, vrlo često se dešava da jednostavno ljudi padaju u nesvijest. Radmila mak' se... Sestra mi je takla ove slike i onda je malo to zapištalo. Nema veze, evo sad je prošlo. Jer ne smiju da se diraju slike i odma' obavještenje, je l'.Stendalov sindrom je kada... Dešavalo se, znači, u velikim muzejima stalno da ljudi padaju u nesvijest. I nisu nikako mogli da otkriju vlasnici i upravitelji muzeja zbog čega se to dešava. Mislili su da je to zbog zagušljivosti prostora, pa su se ubijali, investirali u nove sisteme za ventilaciju. Dok jedan češki naučnik, Stendal, nije otkrio proučavajući taj efekat, da od velike količine pozitivnih emocija koje se formiraju na osnovu gledanja u ogromne količine likovnih radova, na kojima je lijepa umjetnost, lijepi prizori i vrhunski zanat, dešava se da jednostavno mozak ode u ono Pera Dragova, kolabira i pada u nesvijest.Dakle, evo, naučili ste nešto novo - Stendalov sindrom. Kao što vidite, naše mlade umjetnice su kolabirale i otišle u ono Pera Dragova. Idemo, budimo se!

[15:47](Narator - Biografija Mikelanđela Buonarotija)U Kaprezu, u Val Tiberini nadomak Firence, u ponedjeljak 6. marta 1475. godine, u praskozorje, u 4 sata ujutro, rodio se jedan od najvećih umjetnika naše civilizacije. Ime mu je Mikelanđelo Buonaroti.Gotovo da je nemoguće opisati Mikelanđelov stil. Posebno je teško opisati visok domet koji je postigao u svojim freskama, skulpturama i u arhitekturi. Ono što izaziva divljenje nije gracija, ukoliko se gracija može odvojiti od svega onoga što živo podstiče maštu.Mikelanđelova djela su neosporno u stanju da umjetničko osjećanje uzdignu na najveći stupanj čistote. On stvara, ne da bi očarao, nego da bi ovladao maštom. Da bi po svaku cijenu učinio dopadljivim svoje prijeteće i zastrašujuće likove. Veličanstvenu fresku u Sikstinskoj kapeli naručio je papa Pavle III 1535. godine, a svečano je otkrivena na dan Svih Svetih 1541. godine.Mikelanđelova namjera je bila da u "Strašnom sudu" naslika savršene i skladne ljudske figure u različitim položajima. I ne samo to, već i da izrazi razna duševna stanja. To je bilo dovoljno da postane nedostižan za sve druge umjetnike.Njegove skulpture zrače ogromnom životnom snagom i čovjek kada se nađe ispred njih ima osjećaj da se susreo sa najvećim tajnama vasione koje mu se otvaraju i bacaju svjetlo na naše neznanje.Jedina žena koja je ikad ušla u njegov život bila je Vitoria Kolona, a njihov odnos je bio čisto intelektualan. I Mikelanđelo je bio usamljen čitavog života, kao i većina najgenijalnijih stvaralaca.

[20:11]Prof. Tihomir Vujović: Kao što rekoh, sve je moguće. Ili barem ja mislim da je sve moguće i za to tražim dokaze. Cilj mojih predavanja je da nađem ljude koji su drugačiji od drugih i koji razumiju one drugačije od drugih. I da taj put vodi ka nekom prijateljstvu.Upravo dokaz sjedi pored mene. Natali Luks. Vrlo poznata u krugovima koji se bave ekonomijom. Izašle su tri njene knjige: "Svjesni izbor", "Duhovna ekonomija" i "Finansijska inteligencija". Ide širom regiona, drži predavanja. Ekonomista diplomirani. Ali kao što rekoh u priči o hrani, zvao sam je ovdje da podijeli sa nama iskustvo, jer je čak u jednom periodu pola godine nije jela. A dva-tri mjeseca da ne jede, to je za nju ka' ništa, znači popit' čašu vode. A nije normalno to, je l' tako? I ona normalno izgleda.Natali, da li bi, zlato, podijelila s nama, sa mojim studentima priču o tome kako je sve moguće?

[21:23]Gost (Natali Luks): Pa vrlo rado. Zato što zaista i vjerujem da je sve moguće. Iako nisam iz tih motiva krenula u proces ne-jedenja. To nije post, to je jednostavno odluka da ne jedem. Krenula sam iz drugih motiva, a taj motiv je da ne trošim energiju, jer mi imamo jednu jedinu energiju, neutralnu, koja ima raznorazne funkcije. Jedan od načina, jedna funkcija koja oduzima 99% trošenja naše energije je probava. Ja sam željela tu energiju usmjeriti u kreativne i duhovne razine, svrhe. I odlučila sam se za tu praksu ne-jedenja.Krenula sam prvo sa tjedan dana nepijenja vode. Službena medicina kaže da je to četiri dana, poslije četiri dana da se umire ako se ne pije voda. Ja sam sedam dana. I ne-jedenja tri tjedna. I to je to, već sedamnaestu godinu prakticiram.Kako je to moguće? Pa jednostavno tako što mi imamo programe u sebi. Mi smo znači programirani. I jedan od programa glasi: Mora se jesti kruta hrana, unositi energija izvana, znači preko hrane, ako želimo biti živi. Ja sam jednostavno taj program isključila. Ali nije dovoljno isključiti taj program, mora se uključiti drugi program. Znači, ja sam uključila program, odnosno istinu, a to je da ja energiju dobivam iz univerzalnog energetskog polja preko svoga bića. I jednostavno znam da ta energija u sebi sadržava sve vitamine, minerale, proteine i ona se sintetizira.

[23:25]Prof. Tihomir Vujović: Mi bi rekli ođen: kač. Kač je vrhunska stvar. Znači jer stvarno ko se skaču hrani, znači ne treba mu nikakva druga hrana.

[24:24](Prikazuju se scene iz Kine, pande, ljudi u vozu, Tihomir pjeva u Kini)

[25:17]Prof. Tihomir Vujović: Evo, slučajno sam uključio snimanje, ali već kad sam ovdje da kažem da ovoga puta odlučio sam da Luvr snimam za vas možda neki sledeći put. Da bih uživao. Bio sam u centar Žorž Pompidu, radili smo one performanse i sve to, i nijesam uživao jer sam snimao. Sad ću sebe da častim - Luvr bez vas.

[25:55](Video sa loptom u Parizu)

[26:11]Prof. Tihomir Vujović: Dobro, dobro, dobro, znam... zovu me ovi moji prijatelji ravnozemljaši, oni što su potpuno pošli u ono Pera Dragova i misle da je zemlja ravna. A ona je u stvari globusasta. I evo, usred Luvra, u Pariz, našao sam nepobitni dokaz da je zemlja okrugla i da se okreće. E molim vas, pogledajte.(Pokazuje na globuse u izlogu)Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset... Deset dokaza na jednom mjestu! Pa, malo li je?Dakle, raščistili smo onu priču, možemo se šalit' na račun toga je l' zemlja ravna il' okrugla. Definitivno je okrugla jer ovi dva nepobitna dokaza možda će vas ravnozemljaše vratiti opet u okruglaše ili globusare ili kako god hoćete - u normalne ljude.

[27:03](Narator - Biografija Rafaela Santija)U Urbinu, u broju 57 nekadašnje Kontrade del Monte, danas Rafaelove ulice, još uvijek može da se vidi, a i posjeti kuća Đovanija Santija. Đovani Santi je otac Rafaela. Jer 6. aprila 1483. godine, Mađa Čarla je rodila Rafaela Santija, jednog od najvećih renesansnih slikara. Njegov otac, poznati slikar koji je imao svoju botegu, ga je uveo u priču o slikarstvu.Nema puno podataka o Rafaelovom djetinjstvu, ali znamo da se otprilike negdje oko 12. ili 13. godine preselio u Peruđu. U umbrijskoj prijestonici on je počeo da radi u čuvenoj i veoma posjećenoj radionici Pjetra Vanučija, poznatog danas kao i onda pod nadimkom Peruđino.Rafael je iz Peruđe prešao u Firencu isključivo radi sopstvene karijere. Toskanska prijestonica je u tom trenutku bila najvažnije umjetničko središte čitave Italije. Svojim prosvijetljenim mecenstvom Medičijevi su od nje bili načinili moćni centar koji je privlačio intelektualce svih vrsta. Slikari, vajari i arhitekti napredovali su u sijenci Kozma, Pjetra i Lorenca Veličanstvenog.Rafael je bio poznat u tom periodu i kao vrlo strastven ljubavnik. Pričalo se o njegovim aferama sa svojim modelima, a posebno sa jednom koja je bila poznata kao Fornarina, to jest pekarka. Na vrhuncu svoje ljubavne i slikarske moći, Rafael naprasno umire. 6. aprila u 37. godini, na dan kada je i rođen.

[29:45]Prof. Tihomir Vujović: Kina. Nevjerovatna zemlja. Potpuno drugačiji ljudi. Sve je potpuno drugačije. To je model koji nam pripremaju za budućnost. Sve je čisto, skoro sterilno. Sve je organizovano i sve je pod kontrolom. Budućnost dolazi, post-globalizacija je odavno ušla bez kucanja u naše živote.Ali zapamtite dobro samo ovo. Mi živimo samo u ovom sadašnjem momentu. Ja i vi. Ja dok ovo vama pričam, vi dok ovo gledate. Što ne znači da je to isti momenat. Ali je sadašnji momenat i za mene i za vas. Zato osmijeh na lice.I ja vas sad vodim u Kinu. Kina je poznata i po jednoj prelijepoj životinji koja se zove panda. Sečuan, oblast u Kini u kojoj je ona, da kažem tako, ekskluzivno nastanjena. U druge oblasti Kine su joj takođe nudili smještaj, da joj grade solitere, nudili su joj doživotno izdržavanje, penziju i te stvari, ali iz nekog razloga ona je ipak odlučila da to bude Sečuan, Čengdu. I mi idemo sada u veliki njihov nacionalni park da vidimo tu prelijepu životinju.

[31:21](Tihomir u Kini, nacionalni park pandi)Prof. Tihomir Vujović: Dž-dž je ime na kineskom za ovu nevjerovatno lijepu životinju, crno-bijelog medvjeda kojega mi znamo kao gigantski panda ili češće samo kao panda. Visoko u gustim šumama bambusa i maglovitim kišnim planinama jugozapadne Kine, živi ova nesvakidašnja životinja. Oblak Sečuana je njihov dom. Ovi veličanstveni sisavci su svejedi, ali u stvari oni su biljojedi jer 99 posto njihove ishrane su biljke, ili bolje reći bambus. Svakodnevno 12 sati pande utroše na ishranu i moraju da pojedu 12 kilograma bambusa da bi održali svoju tjelesnu masu, jer inače svega petinu hrane koju unesu u sebe oni probave.Naučno ime ove životinje je Ailuropoda melanoleuca, što znači crna i bijela mačka-stopalo. Pande mogu da porastu do jedan i po metar, a teške su otprilike od 75 do 135 kilograma, dok ženke mogu da dostignu težinu i do 200 kilograma.Naučnici nisu sto posto sigurni koliko one žive u divljini, ali u zoološkim vrtovima ili u zatočeništvu, kako bi rekli, žive otprilike 30 godina. Male tek rođene pandice su roze boje i mjere oko 15 centimetara, malo više od jedne obične olovke. One se rađaju slijepe i samo otvaraju oči oko 6 do 8 nedjelja nakon rođenja. Prelijepi su, treba im velika briga. I 18 mjeseci majka panda brine o njima prije nego što oni odu u samostalan život. Inače, ženke pande rađaju jedno do dva mladunčeta svake dvije godine. Pande, za razliku od ostalih medvjeda, ne spavaju zimi. Problem zime rješavaju tako što se spuštaju u niže predjele bogate bambusom. Vidjeti pande uživo je nevjerovatna stvar. Jednostavno one zrače nekom mirnoćom, dobroćudnošću i možda kod nas izazivaju osjećaj da budemo bolji.

[35:46]Gost (ćelavi čovjek u crvenoj uniformi): Hvala puno. Vidimo se la proxima vez. This is the end of Tiholand. And remember, ne može se sve prstom dotaći.

[36:00](Kraj videa)