UDG umjetnost predavanje 5

[00:00 - 00:51](Uvodna špica sa logom UDG, naslovom "predavanje 5", "umjetnost i komunikologija" i muzikom. Zatim slijedi apstraktna animacija lica.)

[00:52]Djevojčica: Ovaj grad hoćete preskočiti.

[00:55]Prof. Tihomir Vujović: Da li je ovaj svijet kao Matrix? I da li je sadašnje vrijeme upravo ono sadašnje vrijeme u kojemu vi ovo i gledate? I što je to vrijeme?

[01:05](Tihomir drži mačku)Prof. Tihomir Vujović: Osvrnućemo se na prvo predavanje kad smo pričali o tome što je umjetnost, da bi na ovoj platformi bilo vidljivo.(Prikaz vatre)Ponavljanje - majka nauke. Vi znate, da biste nešto naučili, morate više puta da pročitate, da ponovite. A najvažnije je da zatvorite knjigu i da onda probate da ponovite ono što je u knjizi. Ne da imate osjećaj da vam je poznato, nego da reprodukujete određene misli, određene aksiome koje ste trebali naučiti. Što se tiče umjetnosti, a to je lako. Uključite samo ovaj video, opustite se i sve će samo doći. Imamo jednu mačku za usvajanje ako je neko zainteresovan... Kao što vidite, potpuno je na ljude navikla, nježna, domaća... Jede... ali sve mačke jedu, u svakom slučaju. Da nastavimo.

[02:13]Prof. Tihomir Vujović: I kakve vrijeme ima veze sa korpusom predmeta iz umjetnosti i komunikologije? Uskoro ćete saznati. Ovo je predmet koji vam predajem sa velikim zadovoljstvom. I sa posebnim zadatkom koji sam dobio od našeg rektora Veselina Vukotića, prije devet godina, kad je prva generacija stala ispred mene. Da, i vi sad stojite ispred mene, ja vas mogu da vidim... To je malo čudno. Čudne stvari se dešavaju. Okrenite se oko sebe. Zar nije sve čudno?

[02:47](Prikazuju se slike iskopina džinovskih skeleta, starih telefona, neobičnih lobanja)

[03:17]Prof. Tihomir Vujović: Idemo dalje. Ono što su vas od kad ste se rodili učili... Koja je prva riječ koju ste čuli, koja je bila upućena vama? Da li se možda neko od vas može sjetiti vremena kada ste imali možda jednu godinu? Jednu godinu i dva mjeseca? Pa možda jednu godinu i tri i po mjeseca? Prva riječ koju ste čuli bila je: NE.(Slika glumca iz Matrixa bez usta)E ja ću da vas učim upravo suprotno od toga.

Da ne koristite riječi koje počinju sa NE. Iako ću ja imati na ovom predavanju ekskluzivno pravo da ponekad u primjeru iskoristim neku riječ koja počinje sa ne. Prvo što su vas učili bilo je: "Nemoj to! Ne diraj to! Ne može ovako! Ne može onako!" Aaaa, vaše sjećanje sada polako počinje da se javlja. Onda ste došli u vrtić, i tamo ista stvar. "Ne ovo ovako, nego ćete ovako." Pa ste došli u osnovnu školu, pa ste došli u srednju školu. I uvijek je bilo da morate da reprodukujete tačno onako kako vam nastavnik ili profesor kaže. Ako biste možda imali neko svoje mišljenje, a ono se ne uklapa možda u nastavno-razvojni program i plan škole u kojoj ste učili, e onda je bila mrka kapa, je l'? Ocjena je bila jedan ili dva, ili se zovu roditelji: "Što ovi misle?"

Pa ako neko kaže: "Ovo što sad učim, mene je nešto malo sumnjivo, da li bi nastavnik mogao da nam pojasni malo više?", onda bi taj nastavnik skočio vam za vrat i rekao: "Ne! Što to radiš? Znači ili ćeš reprodukovati onako kako ti se kaže, ili negativna ocjena."E kod mene toga nema. Kod mene ste svi dobrodošli da imate svoje mišljenje. Sve što vam budem predavao, predavaću vam iskreno, onako kako ja mislim da jest. Ali vam ne mogu garantovati ni da je Sandro Botičeli naslikao "Proljeće", iako je 99% to tačno. Ne mogu vam garantovati kad budemo možda pričali o književnosti i recimo, sigurno ste čitali za lektiru ste imali od Tolstoja "Rat i mir".

Ali vam neću nikad reći da je stvarno se to tako i dogodilo i da je Francuska ratovala protiv Rusije. A svi bismo se u to zakleli. Ali ja imam neke lude drugove koje ću kasnije pominjati, koji su milion posto ubijeđeni, pa i mene pomalo inficiraju s tim, da Napoleon nikad nije ratovao protiv Rusije, nego zajedno sa Rusijom protiv velike zemlje koja se zvala Tartarija. Sve to možete da nađete na internetu.

A Tartarija je bila od Moskve do Japana. Ogromna zemlja. I Napoleon je napadao Moskvu zajedno sa ruskim carem koji je bio u Sankt Peterburgu, a ne u Moskvi. Jer su odnosi između Rusije i Moskve bili mnogo dobri, pa 90% plemstva ruskoga je pričalo francuski i oblačilo se... ruska vojska je imala francuske uniforme. Normalno, sve ovo što vam pričam uzmite uslovno. Ali čisto malo za razmišljanje. A tek kad dođemo do Mjeseca i o tome što je to sve istina što vidim...

[06:49]Prof. Tihomir Vujović: Ovo predavanje je vrlo neobično. Gledam vas... neki me onako gledaju ka' iz prazne glave... Kakvo je ovo predavanje, kakva je ovo umjetnost, o čemu se ovdje radi? Ali došli ste na posebno mjesto. UDG univerzitet je poseban univerzitet. Kad sam dobio zadatak što da radim od rektora, rekao mi je: "Onaj ko završi UDG mora bit' intelektualac. A intelektualac mora da razlikuje barem deset slikara, ako ništa drugo. I hoću da na ulicu, kad sretnete nekoga ko je završio UDG, da se vidi ta razlika u pozitivnom smislu."E moj zadatak je, od rektora, da vam otvorim način razmišljanja. Neću vas učiti ni kol'ko je visoka piramida, ni koje godine je naslikano "Proljeće" od Botičelija, ni bilo kakve podatke koji vam u životu ništa neće trebati.

Ali poslije mojih predavanja siguran sam da ćete znati da prepoznate tih nekih desetak slikara, značajnih muzičara, nešto malo o književnosti, o filmu... Jer, zašto niste znali što znači riječ harizma? Zamislite da za deset godina vi ste na mome mjestu, predavači. I što se dešava? Uđete u učionicu i pitate: "Neka dignu ruku oni koji znaju što znači riječ Instagram." A ono niko ne digne ruku. Vi biste bili u šoku. Tako sam ja bio prije četiri godine u šoku kad su mi prve generacije, koje su počele da ne znaju što znače određene riječi, dale na uvid da se nešto čudno dešava.

[08:41](Tekst na ekranu: Harizma je vrsta retkog dara koji podrazumeva sintezu više ličnih osobina – autentičnost, spontanost, životni entuzijazam, šarm, sugestivnost, empatiju.)

[08:54](Tihomir obučen u crvenu uniformu sa perikom)Prof. Tihomir Vujović: Pa da počnemo, da bude malo atraktivno. Da li ste sigurni da ono što vidite u stvari vidite i da nije iluzija? Tragajući tako otprilike kroz moj život za nekim znanjima iz psihologije, došao sam do zaključka da ono sve što sam kad sam mali bio mislio - u stvari je tako. Da ništa nije sigurno i da je sve zavisno od toga sa koje tačke vi nešto posmatrate.

[09:25](Kadar vatre i mačke)

[09:36]Gost (Batan Knežević): Mozak i moji osjećaji, oči, nisu utrnuli. Ja sam čovjek normalan i mislim da je zemlja ravna. Ne mislim, no sam sto posto siguran.

[09:46]Prof. Tihomir Vujović: Boje su elektromagnetni talasi. Frekvencije, talasne dužine. I mi, ljudi, ovakve kakve vidimo u ogledalo ujutro kad se pogledamo, vidimo samo frekvencije otprilike od nekih 350 do 760 nanokrona (nanometara). Opseg ispod i iznad za naše oko je nevidljiv. Što znači da ono što mi vidimo su samo elektromagnetni talasi, kao i zvuk uostalom. Koja je razlika između zvuka i boje? Samo elektromagnetni talasi koje naš aparat, koji mi nazivamo mozak, na neki način pretvara da mi imamo iluziju da nešto vidimo, da čujemo.Imamo one naše drugove, znate, pomenuo sam ih već, koji su potpuno ovaj zalađeli i pošli u ono Pera Dragova...

Nisam dobro čuo, ova kosa koja mi je bila naglo izrasla mi je pokrivala uši, tako da... sad se malo ovako komotnije osjećam u svemu ovome.Oni vjeruju čak da svijet u kojemu živimo je i Matrix. Što mislite o tome? Zar to nije neka vrsta umjetnosti? Tvrdnja da je svijet Matrix - da li je to umjetnost? Pitanje za vas: Što je to umjetnost?Da li je umjetnost ako uzmete neko parče papira i povučete jednu liniju i jednu tačku? Da li je umjetnost ako pet godina slikate portret svoj, ili komšije... mislim da bi bilo prihvatljivije komšinice, vjerujte mi, zavisno od afiniteta... znači stvar je ukusa. I što je to za vas umjetnost?

Imam jednu priču o umjetnosti koju bih mogao da vam ispričam. 1999. godine bio sam u Pariz i bio sam pozvan da predajem na njihovom najprestižnijem univerzitetu Pariz 8, za istoričare umjetnosti i likovne kritičare. Vrlo je bilo iznenađujuće predavanje jer nisam ni sam znao što ću predavati, je l'. Kad sam došao kod ovog profesora i on je kazao da sam predavao sve suprotno od onoga što su oni predavali tamo i da poslije mog predavanja ništa neće biti isto.

[12:22]Djevojčica: Jeste li spremni za ovo? Imate da se oduševite. Tačno vam dotiče dubinu duše.

[12:29]Prof. Tihomir Vujović: Ali prije nego što vam dam moje viđenje i objašnjenje o tome što je umjetnost, koje sam prvi put iznio u Parizu, Pariz 8, jednom od najprestižnijih njihovih fakulteta za istoričare umjetnosti i likovne kritičare, da vidim koliko vi uopšte poznajete slikarstvo. Ono što od vas tražim u narednim minutima koje dolaze je da pogledate ove slike.

[13:00 - 16:10](Kolaž slika poznatih umetnika uz muziku: Henri de Toulouse-Lautrec, Hieronymus Bosch, Sandro Botticelli, Salvador Dali, Gustav Klimt, Rene Magritte, Pablo Picasso, Jackson Pollock, Johannes Vermeer, Vincent van Gogh.)

[16:11]Gost (Batan Knežević): Je l' imaš neki tekst koji treba da kažem ili šta?

[16:16]Prof. Tihomir Vujović: Pa dobro, ajmo sad da vidimo. Tražim od vas da logički razmišljate. Da smo sad zajedno, kako bi to lijepo bilo, ja bih rekao - treba mi dva dobrovoljca. I jedan muškarac i jedna žena... na peronu sreće stoje... al' to je iz neke druge priče. Jedan muškarac i jedna žena koji izađu kod mene ispred vas, ispred katedre, i ja ih zamolim da se popnu na katedru. I onda se popnem i ja s njima, uhvatimo se za ruke, dignemo po jednu nogu i onda pitam vas: Da li je to umjetnost?A onda se neko javi i kaže: "Pa to je vrijeđanje inteligencije, to može svako, pa nemojte profesore molim vas, tako da nas provocirate i da nas pitate da li je to umjetnost."

Pa nije umjetnost. Drugi će izaći reći: "Kako nije umjetnost? Jeste! To je promišljanje na umjetnički način i nešto novo, način razmišljanja, iskorak u komunikaciji između utrobe zemlje i svemira..."Oboje ste u pravu. I jedno i drugo. S tim što ovaj drugi ili ova druga koja kažu da jest to umjetnost je više u pravu. Ali opet ćemo se vratit' na tačku poenta da je i ovo umjetnost. Isto. Po čemu ja ne bih bio sada, da nikad nisam slikao, umjetnik, ako držim mačku za vrat?

OK, idemo. Ja sam magistar teorije savremene umjetnosti i da ste sada preda mnom, ako bi neko izrazio želju da bude umjetnik, ja bih mogao da ga proglasim, jer imam legitimno pravo sertifikatom koji sam dobio školujući se na teoriji savremene umjetnosti, da vas proglasim kao nekad kralj što je proglašavao vitezom i serom određene ljude, ja bih vas mogao da proglasim umjetnikom.A kako je to došlo da je danas biti strašno lako umjetnik?

Oh, kako se ja sjećam prvi put kad sam bio u Pariz te priče strašne o tome umjetnici, mi umjetnici, sve ono cijenjenje... Šok je bio za mene kad sam vidio da kažeš da si umjetnik - te cijene pa malo više... to je jedna gradacija bila iznad onoga, recimo, što kupi smeće na ulicu. Tamo su to radili i šta ja znam... Znači, nije neko... niti ste vi neki utisak ostavljali niđe u svijetu generalno. E sad ide priča kako je to došlo.

Ovako sam počeo u uvodu u Pariz 8. Znači, kad sam predavao francuskim studentima i njihovim profesorima o mom viđenju kako je nastalo da je sve umjetnost i to potpuno legitimno, što god uradite.Dakle, sjetite se one priče o Eskimima. Logički način razmišljanja. Vjerujte svojim očima. Ako se danas uopšte može vjerovati svojim očima i ušima.Poslije Drugog svjetskog rata u zemljama pobjednicama, a to su zemlje Evrope i Amerika, dolazi do nevjerovatne ekspanzije građenja kuća i stanova.

Kako je sad veze ima kuće i stanovi i Drugi svjetski rat s o tome da li je umjetnost bila... ovo što sam ja mačku bačio na rame ili nijesam.E ovako. Da li od vas neko ima, a da nema u kuću barem jednu sliku, reprodukciju, poster, nešto na zid? Da li slučajno ima iko od vas da su mu zidovi prazni? Tako je, nema. Nema. Svi mi iz nekog razloga imamo potrebu da naše prazne zidove okitimo nečim. Mnogo je duža priča i možda na jednom od predavanja ću se osvrnut', jer sam radio to istraživanje, odakle to počinje - od početka ljudske civilizacije koja dotiče unazad nekih 6.000 godina. I težnje da kopiramo bogove ili neku drugu civilizaciju koja je bila tada ispred nas i nešto... i njihove hramove koji su bili svi oslikani i vrlo dekorativni. Ili Bog te pita što da je...

Znači mnogo je kompleksna priča. Pitam se da li bih umio da složim sada riječi da to bude suvislo.Mislim da mi je mačka uzela... Opa! Hehehe.(Mačka skače iz Tihomirovog krila)Ovo je nevjerovatna mačka. Ne znam da li volite mačke. Jedno od proučavanja koje radim iz psihologije je i ta - zašto se neke žene boje mačaka? To mi prosto nikako nije jasno. Ali pokušavam da nađem poveznicu.

Ako mi neko može pomoć', bio bih mu zahvalan.Idemo. U zemljama pobjednicama izgradilo se mnogo stanova. Mnogo praznih zidova. Ekstremno veliki broj koji se nudi da se popuni nekim umjetničkim djelom. I što se dešava? Ti prvi koji ulaze u te nove stanove idu do umjetnika i kupuju njihova djela. Ali u to vrijeme nije se mogla za jedan dan napraviti slika, je l'. Mnogo je to trajalo. I da skratim priču, da budem što efikasniji, danas vrijeme post-globalizma je mnogo brzo i nemate vi kad da ja idem od Kulina bana pa na dalje.

Dolazi bum. Nestaju slike slikarima, jer je mnogo velika potražnja u odnosu na ponudu. I onda se javljaju određeni ljudi koji samoinicijativno, ili navođeni direktivom sa neke mnogo veće distance, što je priča o onima teoretičarima zavjere, ali ja ću se vratit' na ovo samoinicijativno... jer svi mi znamo da nam novac omogućava lagodan život. A neki pametni su našli način da vrlo lagano zarade novčiće.

Kako? Tako što su postali posrednici između onih kome je potrebno umjetničko djelo i onih koji ga proizvode. Jer i onome kome je potrebno umjetničko djelo je mnogo lakše da dođe na jedno mjesto gdje ima ponudu više vrsta slikara, više vrsta slika, raznih - neko slika pejzaže, neko portrete, neko ovo, neko ono... u to vrijeme. I da kupi. Svima dobro. Ovi koji su posrednici dođu kod slikara, daju mu sto nečega, nije važno za sliku, prodaju je petsto. Zaradili su. Skratili su put onome koji ima potrebu za slikom.

Ovome u atelje su smanjili kutoru da mu ljudi dolaze, kucaju, da se s njim cjenkaju i tako neke stvari. Ali što se dešava? Za jednu umjetničku sliku u tom vremenu je bilo potrebno bogami dosta veliko vrijeme da se ona napravi. To je poslije Drugog, početak poslije Drugog svjetskog rata. I potražnja je mnogo velika u odnosu na ponudu. I ovi ljudi koji su posrednici, koji su već sebe proglasili likovnim kritičarima i oni određuju kako, na koji način se formira javno mnijenje, nalaze se u problemu.

Onda se sjete da su između dva rata bili neki ljudi koji su strašno željeli da imaju status umjetnika, sebe su prozvali impresionistima, i da se njihove slike neđe po nekim šufitima nalaze kroz Francusku, kroz... uglavnom tamo-vamo. I oni odluče da javno mnijenju... a to su mogli da urade u to vrijeme preko radija i novina. Novine su bili što je danas internet, je l' tako? Da se vratite polako, vizuelno u taj vremenski prostor kako je to nekad bilo. Nije bilo brzo kao danas.

A novinama se sve vjerovalo. I onda su oni rekli da je moderna umjetnost u stvari budućnost umjetnosti, da je klasična umjetnost završena, da je to demode, da to više nije in. I onda su napravili takvu propagandu i prodali sve slike impresionista i ljudi sličnih njima.Ali...(Pucne prstima)Eto toliko je trajalo sve to. Ta idila i taj ogromni ekonomski profit za te ljude. A i toliko ekonomski da su oni sad mogli da otkupe škole crtanja i slikanja, jer su se nekad škole zvale Škole lijepih umjetnosti.

I da oni formiraju kriterijume i pomoću medija koje su mogli da plate i da kontrolišu, jer im je trebalo nešto brzo da se radi. Onda su došli na ideju - zašto bi oni čekali umjetnika da postane umjetnik, da to...? Zašto ga oni ne bi stvarali? I onda su rekli: "Evo baš ti! Zašto ne bi bio umjetnik? Hoćeš li da imaš slavu, hoćeš li da imaš novac? Hoćeš. Dođi." Daju mu platno i daju mu boje. I samo mu kažu: "Danas hoću deset slika.""A kako? Lako. Uzmeš boje, prospeš..." Vidjeli ste na početku kad sam pokazivao Džeksona Poloka kako je slikao.

Znači, prospe platno dolje, boje po njemu, da, da, razvali, kutara, vadara nogama po njima... Što ostane, to je to.Ali vi ćete reć': "Pa čekaj, pa mogu i ja to da napravim."On će vam reć': "Ne. Ako ne razumiješ, ti si glup. Jer umjetnost moderna je sasvim nešto drugo. Dodir utrobe čovječanstva sa dodirom božje promisli..." - ili tako nešto su slagali te riječi, već kako slažu likovni kritičari, da biste se vi osjećali što manji i da biste se osjećali što gluplji. Jer ako novine kažu da je to tako...(Video insert: Kinez pjeva "Good evening")[27:21]Gost (Batan Knežević): Mislim da je zemlja ravna.

[27:27]Prof. Tihomir Vujović: ...onda...(Video insert: ART IS DEAD)...ekspanzija ide. Grade se ogromni brojevi stanova, ogromni broj kuća. I ljudi polako popunjavaju raznim stvarima kojim oni diktiraju. Tu se onda razni pravci u novoj modernoj, postmodernoj, post-globalističkoj modernoj umjetnosti javljaju. Znači počeli smo, je l', s Pikasom, kubizam i tako neke stvari, onda performans. E sad se pitate: "Pa kako, je l' to umjetnost?" Jeste. Zato što svako vrijeme svoju priču nosi.

Što znači da na fakultete oni izučavaju da je to umjetnost i to je legitimno umjetnost. I danas ne postoji ništa što neko može napravit', a da neko može da mu ospori da je to umjetnost. Ali koje su konsekvence svega ovoga?Umjetnost je umrla. Koliko vi cijenite umjetnost? Da li ste ikad bili da pogledate neko umjetničko djelo u galeriju neku? Koliko je od vas uopšte ikad ušlo u neku galeriju?

Zašto niste ušli? Pa nije vas privuklo. Sve ima svoje vrijeme. Danas je vrijeme interneta. Danas je umjetnost internet. Danas je sve onlajn. Evo i mi smo onlajn. Moderni. Sa onlajn kravaticama.Sve je umjetnost. I ako pokušavate nekome da dokažete da nešto nije umjetnost, niste u pravu. Kao što su u pravu oni što kažu: "Pa eto, ja mogu to da napravim."Zato su mnogo čudna vremena. Toliko čudna da imam jedan korpus prijatelja, potpuno ludi... Ja ne znam da li se vi družite samo s normalnim ljudima ili imate budala oko sebe kao što sam ja okružen.

Znači, svo moje društvo potpuno individue, pošlo u ono Pera Dragova. Znate priču o ono Pera Dragova? Sjećate se one priče o Pera Dragovu? Pa onaj čovjek, dobri komšija, koji je bio dobar prema svima i imao svoje ledine u koje je uzgajao povrće i razne stvari koje su potrebne bile da preživi. Ali nemarni komšije druge, koje nisu bili loši, ali nemarni, nisu dobro pazili stoku i stalno je njihova stoka ulazila i harala ono što je ovaj dobri komšija sadio i pazio. I on ih je molio: "Nemojte, molim vas, pa dajte ogradu da stavimo neku ži... nešto dajte, pa pričuvajte..." Ali ovi komotni: "Lako ćemo, neće, pa eto nema veze, pa dobro."

Da skratim priču, dosadilo tome dobrome komšiji i jedan dan odluči da sve komšije pozove na gozbu i da ih zamoli da bude poslije toga nešto drugačije. Ugostio ih. Znači, to je vrijeme bilo kad nije baš hrane mnogo bilo. Mesa kol'ko hoćeš. Nije se meso svaki dan jelo. Nije ni bilo frižidera da se drži u njega. Kako je, kad se zakolje, moralo se sve pojest', je l' tako? Nahranili se. I ovi kažu, komšije, a oni smo znali, kažu: "Odakle ti ovol'ko mesa? Pa kako ovo to...?" "E pa to je vaše meso.

To jest, meso vaših životinja koje su ušle kod njega." I od tada je ostalo ono: "Što uđe u Pera Dragova, više ne izlazi." Pa komšije nisu više puštali svoje živo u ono Pera Dragova.A ovi moji su svi pošli u ono Pera Dragova, izgleda, jer su zalađeli. Nećete vjerovat' da oni vjeruju čak da je Zemlja ravna. Da nije okrugla, da ne postoji kosmos, planeta, da sve ovo gore što vidite iznad nas u stvari je hologram.

Da nema zvijezda. Možete li vi vjerovat' kol'ko su oni zaluđeli? Ja ponekad, čućete, možda se deklarišem s njima jer znate, ako su vam prijatelji i drugovi, pa morate bit' solidarni, ne možete im kontrirat' uvijek ono tako... Pa ja se ponekad usudim da vjerujem svojim očima, a ne onome što sam učio u školu. Ali oni su potpuno odladili te stvari.

[31:41 - 36:20](Kolaž slika poznatih umetnika uz muziku, ponavljanje prethodnih slika: Dali, Klimt, Magritte, Picasso, Pollock, Vermeer, Van Gogh.)

[37:03](Narator)U Kaprezu, u Val Tiberini nadomak Firence, u ponedjeljak 6. marta 1475. godine, u praskozorje, u 4 sata ujutro, rodio se jedan od najvećih umjetnika naše civilizacije. Ime mu je Mikelanđelo Buonaroti.

Gotovo da je nemoguće opisati Mikelanđelov stil. Posebno je teško opisati visok domet koji je postigao u svojim freskama, skulpturama i u arhitekturi. Ono što izaziva divljenje nije gracija, ukoliko se gracija može odvojiti od svega onoga što živo podstiče maštu.Mikelanđelova djela su neosporno u stanju da umjetničko osjećanje uzdignu na najveći stupanj čistote. On stvara, ne da bi očarao, nego da bi ovladao maštom. Da bi po svaku cijenu učinio dopadljivim svoje prijeteće i zastrašujuće likove.

Veličanstvenu fresku u Sikstinskoj kapeli naručio je papa Pavle III, 1535. godine, a svečano je otkrivena na dan Svih Svetih 1541. godine.Mikelanđelova namjera je bila da u "Strašnom sudu" naslika savršene i skladne ljudske figure u različitim položajima. I ne samo to, već i da izrazi razna duševna stanja. To je bilo dovoljno da postane nedostižan za sve druge umjetnike. Da svojim velikim i nagim figurama nagovijesti nove puteve i na kraju da olakša prodor ljudskog tijela u umjetnost.

Da ono postane njena glavna tema.Gledano unutra, unutrašnja evolucija Mikelanđelova izgledala je kao nekakvo umjetničko djelo u kojemu pronalazimo osnovne stupnjeve ljudske ekstaze. Unutrašnja želja, živa želja da se dosegnu viši svjetovi, bila je i ostala pokretačka snaga njegove ličnosti. A ostvarenje te želje stajalo ga je mnogo napora, što se vidi kroz evoluciju njegovih djela i njegove ličnosti.

Njegove skulpture zrače ogromnom životnom snagom i čovjek kada se nađe ispred njih ima osjećaj da se susreo sa najvećim tajnama vasione koje mu se otvaraju i bacaju svjetlo na naše neznanje.Jedina žena koja je ikad ušla u njegov život bila je Vitoria Kolona. A njihov odnos je bio čisto intelektualan. I Mikelanđelo je bio usamljen čitavog života, kao i većina najgenijalnijih stvaralaca.

[40:13]Prof. Tihomir Vujović: Cilj mojih predavanja je da nađem ljude koji su drugačiji od drugih i koji razumiju one drugačije od drugih. I da taj put vodi ka nekom prijateljstvu. U ovih devet generacija koje sam izbačio iza sebe kao profesor, ostalo mi je veliko bogatstvo, a to je mnogo, mnogo prijatelja. I potencijalnih prijatelja koji čekaju da sazre i da dođemo da budemo u pravo vrijeme na pravom mjestu. I zašto ne?

Da idemo zajedno u utrobu Zemlje gdje postoje druge civilizacije. Znate onu priču o Žil Vernu? I o tome da je sve unaprijed, po sto godina, predvidio što će se desiti. Podmornice, razne stvari. Ima jedna knjiga "Put u središte Zemlje" u kojemu on opisuje kako jedan mladić u potrazi za ljubavlju, za jednom ženom, odlazi kroz vulkan i ulazi u utrobu Zemlje i tamo sreće drugu civilizaciju. E, ovi moji ludi drugovi vjeruju da u utrobu Zemlje postoje više civilizacija. A ja što ne bih vidio svojim očima, pravo da vam kažem, i neću da vjerujem. Zato, ako ima neko od vas ko bi htio da ode u neke druge dimenzije, u neke paralelne svjetove, biće mi zadovoljstvo da se pridruži našem interdimenzionalnom brodu "Frindž".

Jer, u drugim okolnostima, ja sam primarijus doktor Volter Hans, načelnik F odeljenja. F kao Frindž. Da, znam da je neko od vas i gledao onu seriju Frindž. Ako nije, preporučio bih toplo da je pogledate.Kao što rekoh, sve je moguće. Ili barem ja mislim da je sve moguće. I za to tražim dokaze. Vjerovatno ste čuli ili gledali na YouTube ili kad je u Brazil kamion prešao preko onog djeteta i majka je lijevom rukom uzela kamion, podigla ga i izvadila desnom rukom dijete. Srećom, djetetu ništa nije bilo jer su veliki točkovi i veliki prostor između tih točkova, između toga kamiona.

Ali, da li je moguće da neko, živi čovjek što bi se reklo, može da uzme i tri tone, četiri, pet, da digne rukom? Teško, je l' tako? Ali to se desilo.Da li ste jeli nešto danas? Da, dobro vam učinjelo. I ja sam isto jeo. A što mislite, da li može neko da ne jede nedjelju dana? Može li neko da ne jede, pa, dvije nedjelje ili mjesec dana?

Može li neko da ne jede dva mjeseca? Ili pola godine? A, čuli ste za one breterijance, ljude što gledaju u sunce i onda ne jedu i izgledaju baš ono mršavo i to. Skoro bi rekao čovjek, spremni su da se dvije lopate bače na njih. Nijesam na njih mislio.Nego, da li vjerujete da može da se ovaj naš svijet u kojemu živimo, ovaj naš Matrix, promijeni? Ja vjerujem da može. I uvijek tražim dokaz da je to neko uradio. E upravo dokaz sjedi pored mene.Natali Luks je vrlo poznati... poznata u krugovima koji se bave ekonomijom. Izašle su tri njene knjige... Hoćeš mi dodati samo da... i ekonomistica sam... Da.

Znači evo za ekonomičare. Ovaj, "Svjesni izbor", "Duhovna ekonomija" i "Finansijska inteligencija" su knjige koje je napisala. Ide širom regiona, drži predavanja. Ekonomista diplomirani. Ali kao što rekoh u priči o hrani, zvao sam je ovdje da podijeli sa nama iskustvo, jer je čak u jednom periodu pola godine nije jela.

A dva-tri mjeseca da ne jede, to je za nju ka' ništa, znači popit' čašu vode. A nije normalno to, je l' tako? I ona normalno izgleda. Jer oni što kao gledaju u sunce, pa ne jedu, znate kako izgledaju. Ali sve je moguće. I ova sva priča je zbog toga da shvatite da je sve moguće. I normalno, morate naučiti ko su bili Botičeli, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo - jedni od najpoznatijih slikara... Mesi, Ronaldinjo... Pizaro... A nešto smo pobrkali, je l'? Nisu ovi zadnji možda slikari. A dobro, vi ćete sami već to otkriti.Natali, da li bi, zlato, podijelila s nama, sa mojim studentima priču o tome kako je sve moguće?

[42:47]Gost (Natali Luks): Pa vrlo rado. Zato što zaista i vjerujem da je sve moguće. Iako nisam iz tih motiva ovaj krenula u proces ne-jedenja. To nije post, to je jednostavno odluka da ne jedem, da dokažem da je sve moguće. Nisam iz tog motiva krenula. Krenula sam iz drugih motiva, a taj motiv je da ne trošim energiju, jer mi imamo jednu jedinu energiju, neutralnu, koja može... koja ima raznorazne funkcije i možemo je trošiti na raznorazne načine. Jedan od načina da se... jedna funkcija koja oduzima 99% naše, trošenja naše energije je probava.

Ja sam željela istražiti ovaj i željela sam tu energiju usmjeriti samo za... u kreativne i duhovne ovaj razine, svrhe. I odlučila sam se za tu praksu ne-jedenja. I krenula sam prvo sa tjedan dana nepijenja vode. Nepijenje vode... Službena medicina kaže da je to četiri dana, poslije četiri dana da se umire ako se ne pije voda. Ja sam sedam dana. I ne-jedenja tri tjedna. I to je to, već sedamnaestu godinu prakticiram.A pored toga, kad donesem odluku da neću jesti, tad ne jedem određeno vrijeme. Pa sad to može biti tri dana, sedam dana, šest mjeseci, svejedno.

To su samo moja iskustva ovaj koliko dugo nisam jela.Sad da se vratim na to kako je to moguće, je l' da? Kako je to moguće? Pa jednostavno tako što mi imamo programe u sebi. Mi smo znači programirani. I jedan od programa je... glasi: Mora se jesti kruta hrana, unositi energija izvana, znači preko hrane, ako želimo biti živi. Znači, tko ne jede, umire. Mora se jesti ako želiš živjeti. Ja sam jednostavno taj program isključila. I pošto sam isključila taj program... ali nije dovoljno isključiti taj program, mora se uključiti drugi program.

Znači, ja sam uključila program, odnosno istinu, a to je da ja energiju dobivam iz univerzalnog energetskog polja preko svoga bića, zato što znam tko sam i znam što sam. I jednostavno znam da se ta energija u sebi sadržava sve vitamine, sve pro... ovaj minerale, proteine i ona se sintetizira. I moje tijelo se hrani jednako ko što se hrane i tijela ljudi koji vjeruju u uvjerenje da se mora jesti. I koju... koji energiju znači dolaze do ne... održavaju tijelo energijom izvana. Eto, kroz hranu. Znači meni, ja se isto hranim, moje tijelo se isto hrani. Samo se hrani... na istoku to zovu prana, mi to možemo zvati... većina ljudi kaže zrak: "Je li ti živiš od zraka?"

[49:23]Prof. Tihomir Vujović: Mi bi rekli ođen: kač.

[49:25]Gost (Natali Luks): Da.

[49:26]Prof. Tihomir Vujović: Kač je vrhunska stvar. Znači jer stvarno ko se skaču hrani, znači ne treba mu nikakva druga hrana. A inače i znaš da uživaš u hrani, jedeš... Možeš da jedeš bilo što.

[49:36]Gost (Natali Luks): Tako je. Nemam znači preferencije. Jede... Kad jedem, jedem bilo što, ali u smislu da ja izaberem što ću jesti. Znači, ono što ja želim jesti, to ja jedem. Znači ne jedem ono što mi je...

[49:54]Prof. Tihomir Vujović: Ali kad pođeš u goste kod nekoga, onda jedeš to sve.

[49:58]Gost (Natali Luks): Kad pođem u goste kod nekoga, onda jedem zato što mi je onda veća vrijednost pažnja i ljubav prema domaćinu. To mi je... ljubav prema domaćinu mi je veća vrijednost od toga da ne jedem. I onda jedem što je god mi ponuđeno.

[50:18]Prof. Tihomir Vujović: Eto. Ovo je jedna mala, mali podstrek za razmišljanje od vašega primarijusa doktora Voltera Hansa, načelnika ovog Frindž odjeljenja. A kao što ste vidjeli, sad poslije ovoga, vi ćete fino da uključite kompjuter i da ukucate: Sandro Botičeli. Veliki renesansni italijanski slikar. I da mi istražite sve njegove slike, posebno sliku "Proljeće" i "Rađanje Venere". Jer na sljedećem času, đe ćemo se gledat', pitaću vas kako izgledaju njegove slike i da mi nešto kažete o njima.Pa, brzo ćemo se viđeti.

[51:33](Muzika "Tiholand" i odjavna špica)