Porijeklo i istorija drevnih Olimpijskih igara

Uvod

Prve drevne Olimpijske igre mogu se pratiti unazad do 776. godine p.n.e. i održavale su se sve do 393. godine n.e. (Young, 1987). Igre su trajale dvanaest vijekova i bile su posvećene bogovima sa Olimpa. Olimpija je postala mjesto ovih istorijskih drevnih igara koje su posijale sjeme za najprestižniji međunarodni sportski događaj modernog doba – moderne Olimpijske igre. Mjesto drevnih Olimpijskih igara nalazi se u zapadnom dijelu Peloponeza. Prema grčkoj mitologiji, Peloponez je ostrvo Pelopsa, utemeljivača Olimpijskih igara (Young, 1987).

Olimpija u Grčkoj je bila svetilište drevnih grčkih bogova. Središnji dio Olimpije dominirao je veličanstveni hram Zevsa. Drevne igre imale su svjetovni karakter i imale su za cilj da obezbijede dobre odnose između gradova-država Grčke i da pokažu fizičke kvalitete i napredak u dostignućima mladeži. Olimpijske igre održavale su se svake četvrte godine na drevnom stadionu u Olimpiji koji je mogao da primi više od 40.000 gledalaca. Okolina drevnog olimpijskog stadiona stalno se razvijala sve do IV vijeka p.n.e. i služila je kao prostor za trening sportista ili kao smještaj za olimpijske sudije (Young, 1987).

Drevne Olimpijske igre dopuštale su učešće samo slobodnim muškarcima koji su govorili grčki. Igre su imale blagi međunarodni duh jer su uključivale učesnike iz različitih djelova Grčke. Grci koji su dolazili u Zevsovo svetilište u Olimpiji dijelili su ista religijska uvjerenja i govorili isti jezik. Svi sportisti bili su muški građani gradova-država iz svih krajeva grčkog svijeta, dolazeći čak iz Iberije (Španija) na zapadu i sa Crnog mora (Turska) na istoku (Reeser, 2005).

Na drevnim Olimpijskim igrama udate žene nijesu smjele ni na koji način da učestvuju. Neudatim ženama bilo je dozvoljeno samo da posmatraju. Iako drevne Olimpijske igre nijesu dopuštale žene kao takmičarke, postojao je izuzetak na Herinim igrama, koje su se održavale svake četvrte godine u čast Here, Zevsove supruge, i na kojima su ženske sportistkinje mogle da učestvuju. Kiniska, ćerka spartanskog kralja Arhidama, bila je prva žena koja je u antičko doba upisana kao olimpijska pobjednica. Takmičenja je ocjenjivao „herald“, Helenodikis (grčki sudija). Olimpijski pobjednici u drevno doba dobijali su svoje nagrade odmah nakon takmičenja. Herald je, nakon što bi objavio ime pobjednika, stavljao mu u ruku palminu granu. Crvene trake su mu se vezivale oko glave i ruku kao simbol pobjede. Svečana ceremonija dodjele nagrada, koja se održavala posljednjeg dana Igara, bila je ponosan dan za pobjednika. Sa uzdignutog trijema Zevsovog hrama, herald je objavljivao ime pobjednika, ime njegovog oca i naziv njegove domovine. Na kraju je pobjednik bio ovenčan svetim vijencem od maslinovih grana, „kotinosom“, koji mu je herald stavljao na glavu (Reeser, 2005).

Olimpijske igre, prvobitno stvorene u čast Zevsa, bile su najvažniji nacionalni festival drevnih Grka i žarište političkih rivaliteta između gradova-država. Ipak, sva takmičenja odvijala su se između pojedinaca, a ne timova. Pobjeda na olimpijskom takmičenju smatrala se većom čašću nego pobjeda u bici i bila je dokaz lične izvrsnosti sportiste. Pobjednici su dobijali vijence, bili su krunisani maslinovim vijencima i smatrani nacionalnim herojima (Young, 1987).

Iako zapisi o Olimpijskim igrama datiraju od 776. godine p.n.e., kada su Igre reorganizovane i održana zvanična „Prva olimpijada“, Homerova „Ilijada“ sugeriše da su postojale već u XII vijeku p.n.e. Rimski car Teodosije I ukinuo ih je u IV vijeku n.e, i one se nijesu održavale sve dok nijesu obnovljene u Atini 1896. godine (Young, 1987).

U početku su Igre bile ograničene samo na trčanje, ali su do XV olimpijade dodati i drugi sportovi, kao što je pentatlon, koji se sastojao od pet disciplina, zatim boks, rvanje, trke dvokolica, kao i razne trke na različitim dužinama, uključujući i trku na duge staze od oko 2,5 milje. Sportisti su se obično takmičili goli, ponosno pokazujući svoja savršeno izvježbana tijela. Žene, stranci, robovi i obeščašćeni (nečasni) ljudi nijesu smjeli da se takmiče; ženama, kada bi se udale, nije bilo dozvoljeno ni da prisustvuju Olimpijskim igrama, osim trkama dvokolica (Reeser, 2005).

Same discipline koje su se održavale znatno su se promijenile od drevnih Olimpijskih igara. Dokazi na slikama iz perioda oko 490–480. godine p.n.e. prikazuju dvojicu muškaraca kako se rvu. Iznad njih vise disk u svojoj torbi i par tegova za skok u dalj, zvanih „halteres“. Skakači u dalj koristili su ove tegove da bi povećali daljinu skoka snažnim zamahom unaprijed u trenutku odraza. Trener stoji lijevo od rvača, naslonjen na svoj štap i drži dugu viljuškastu granu (Rhizopoulou, 2004).

Drevne Olimpijske igre počele su 776. godine p.n.e, kada je Koroibos, kuvar iz obližnjeg grada Elisa, pobijedio u trci na stadionu, trci na 600 stopa. Prema Wei (1996), to je bila jedina disciplina tokom prvih 13 olimpijskih festivala, sve do 724. godine p.n.e. Od 776. godine p.n.e. Igre su se održavale u Olimpiji svake četvrte godine, skoro dvanaest vijekova (Young, 1987).

Maraton nije bio disciplina drevnih Olimpijskih igara. Maraton je moderna disciplina koja je prvi put uvedena na modernim Olimpijskim igrama 1896. u Atini, kao trka od sjeveroistoka Atine do olimpijskog stadiona, na udaljenosti od 40 kilometara. Trka komemoriše trčanje Fidipida, drevnog „dnevnog trkača“ koji je prenio vijest o iskrcavanju Persijanaca kod Maratona 490. godine p.n.e. do Sparte (udaljenost od 149 milja), kako bi zatražio pomoć za bitku. Prema Finleyu (1976), u V vijeku p.n.e. drevni grčki istoričar Herodot je zapisao da je Fidipid Spartancima donio vijest sljedećeg dana. Udaljenost modernog maratona standardizovana je na 26 milja i 385 jardi, odnosno 42,195 km, 1908. godine, kada su Olimpijske igre održane u Londonu. Ta udaljenost je bila tačna razdaljina između zamka Vindzor, starta trke, i cilja unutar stadiona „White City“ (Wei, 1996).

Iako su drevne Igre održavane u Olimpiji u Grčkoj od 776. godine p.n.e. do 393. godine n.e, bilo je potrebno 1503 godine da bi se Olimpijske igre vratile. Prve moderne Olimpijske igre održane su u Atini, u Grčkoj, 1896. godine. Za njihovo ponovno rađanje zaslužan je Francuz baron Pierre de Coubertin, koji je svoju ideju predstavio 1894. Njegova prvobitna zamisao bila je da moderne Igre budu održane 1900. u njegovom rodnom Parizu, ali su predstavnici 34 zemlje bili toliko oduševljeni idejom da su ga ubijedili da Igre pomjeri na 1896. i da Atina bude prvi domaćin (Wei, 1996).

Ideja olimpijske baklje ili olimpijskog plamena prvi put je uvedena na Olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu. U drevnim Olimpijskim igrama nije postojala štafetna trka sa bakljom. Međutim, štafete sa bakljama bile su poznate na drugim drevnim grčkim atletskim festivalima, uključujući i one u Atini. Moderna olimpijska štafeta s bakljom prvi put je održana na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu. Moderna olimpijska zastava sa pet povezanih prstenova, od kojih svaki ima jednu od osnovnih boja zastava država učesnica, uvedena je 1908. godine. Za ovaj savremeni simbol ne postoji drevna osnova (Rhizopoulou, 2004).

POLITIKA OLIMPIJSKIH IGARA

Proslava Olimpijskih igara u antičko doba bila je prilika da se građani rasutih grčkih gradova-država okupe. Na Igrama su raspravljali o važnim političkim pitanjima, slavili zajedničke vojne pobjede, pa čak sklapali političke i vojne saveze.Ali Igre nijesu bile samo forum za razgovor o političkim događajima; one su bile i uzrok političkih sukoba. Kontrola svetilišta i Igara donosila je prestiž, ekonomske koristi i, najvažnije, politički uticaj. Još u VII vijeku p.n.e. pominju se sporovi oko kontrole Zevsovog svetilišta u Olimpiji između grada Elisa (oko 30 milja sjeverno) i malog susjednog grada Pise (Wei, 1996).

Godine 668. p.n.e, prema Pausaniji (grčki putopisac iz II vijeka n.e.), moćni tiranin Argosa po imenu Fidion pozvan je iz grada Pise da otme Zevsovo svetilište od grada-države Elis. Fidion je sa svojom vojskom dobro uvježbanih hoplita (naoružanih vojnika) prešao preko Peloponeza, obezbijedio svetilište za grad Pisu i lično predsjedavao održavanju igara. Međutim, kontrola Pise nad svetilištem bila je kratkog vijeka: već sljedeće godine Elis je ponovo preuzeo vlast (Finley, 1976).

Olimpijsko primirje ustanovio je grad-država Elis kako bi se zaštitio od vojnih upada koji bi ometali Igre. Svake četvrte godine posebni heraldi iz Elisa slati su u sve krajeve grčkog svijeta da najave predstojeći olimpijski festival i igre. Zajedno sa ovom viješću, oni su objavljivali i Olimpijsko primirje, koje je štitilo sportiste, posjetioce, gledaoce i zvanične delegacije koje su dolazile na festival od uplitanja u lokalne sukobe. Kasnije su politički tirani VII i VI vijeka p.n.e. pokušavali da ostvare uticaj mirnijim putem. Učestvovali su u atletskim i konjičkim takmičenjima na Olimpijskim igrama i posvećivali izuzetno raskošne zavjetne darove Zevsu Olimpijskom na mjestu održavanja igara (Finley, 1976).

Danas postoji snažna veza između prodaje i sporta, i neki bi rekli da se granica između prodajnog „pitchevanja“ i brzih bacanja (fast pitches) potpuno zamaglila. Na olimpijskim takmičenjima, sportske uniforme i oprema sportista nose diskretne, ali lako prepoznatljive znakove svojih proizvođača. Poslije Igara, pred nama se pojavljuju slike olimpijaca koji reklamiraju proizvode i krase kutije žitarica. Kasnije, neke olimpijske zvijezde postaju roba sami po sebi, jer televizijske emisije i muzičke kuće zarađuju na njihovoj slavi (Wei, 1996).

Čak i na drevnim Olimpijskim igrama, pobjednički sportisti bili su slavljeni i postajali poznati po svojim izuzetnim sposobnostima i postignućima. Vajarima je povjeravano da izrade statue pobjednika, koje bi se postavljale u svetilištu ili u rodnom gradu sportiste. Prema Pliniju, većina statua postavljenih u Zevsovom svetilištu u Olimpiji bile su idealizovane slike sportista. Govorilo se da je samo onaj sportista koji je osvojio tri olimpijske pobjede mogao imati realističan portret u svetilištu. U drevnim Olimpijskim igrama, ako bi sportista bio proglašen krivim za varanje ili podmićivanje sudija, bio bi izložen nekoj vrsti javnog poniženja. Na primjer, ako bi sportista bio uhvaćen u varanju, morao je o svom trošku da podigne statue konačnih šampiona, koje su bile postavljane na stadionu tako da svi mogu da ih vide i slave (Rhizopoulou, 2004).

MODERNE OLIMPIJSKE IGRE

Danas moderne Olimpijske igre imaju 32 različite kategorije takmičenja. Ako uzmemo u obzir da mnoge od njih, poput atletike, sadrže više disciplina unutar jedne kategorije, a zatim se dalje dijele na mušku i žensku konkurenciju, timska i pojedinačna takmičenja, gotovo je nemoguće pratiti Igre kako odmiču. Nekada je sve bilo mnogo jednostavnije. Drevne Olimpijske igre imale su 13 disciplina, podijeljenih u 6 glavnih kategorija, i samo muškarcima je bilo dozvoljeno učešće (Vassill, 2004).

Glavne kategorije bile su: boks, konjičke discipline, pentatlon, trčanje i skokovi. Konjičke discipline dijelile su se na dvije potkategorije: trke dvokolica i jahanje. Pentatlon je predstavljao kombinaciju pet disciplina: disk, koplje, skok, trčanje i rvanje (Crowther, 1996).

Boks u drevnoj Grčkoj imao je manje pravila nego danas. Nije bilo rundi i bokseri su se borili sve dok jedan ne bi bio nokautiran ili dok ne bi priznao poraz. Nije postojalo pravilo koje bi sprečavalo boksera da udari protivnika dok je na zemlji. Nije bilo težinskih kategorija ni u muškoj ni u dječačkoj konkurenciji, a parovi su birani nasumično. Bokseri nijesu nosili rukavice, već su ruke i zglobove omotavali kožnim trakama zvanim „himantes“, tako da su im prsti ostajali slobodni (Vassill, 2004).

Konjičke discipline dijelile su se na trke dvokolica i jahanje. Trke dvokolica obuhvatale su trke dvokolica sa dva konja i sa četiri konja, a postojale su i posebne trke dvokolica koje su vukli ždrijepci. U sklopu ovih disciplina bila je i trka kolica koje su vukla dva mazga. Dužina trke dvokolica bila je 12 krugova oko stadiona, što je iznosilo oko 9 milja (Vassill, 2004).

Jahanje je bila druga konjička disciplina, a staza je bila duga 6 krugova oko stadiona, što je odgovaralo 4,5 milja. Džokeji su jahali bez stremena, a trke su bile podijeljene na one za ždrijepce i za potpuno odrasle konje. Pošto je obuka, ishrana i opremanje konja bilo veoma skupo, maslinov vijenac pobjede dodjeljivan je vlasnicima, a ne jahačima (Wei, 1996).

Najfizičkija disciplina drevnih Olimpijskih igara bila je pankration. Ova iscrpljujuća disciplina kombinovala je boks i rvanje. Ruke nijesu bile umotane u kožne „himantes“. Jedina ograničenja u pogledu fizičke brutalnosti bila su pravila protiv ujedanja i iskapanja očiju, nosa ili usta protivnika noktima. Udarci nogom po bilo kom dijelu tijela bili su dozvoljeni. Postojale su odvojene kategorije za muškarce i dječake, ali kao i u boksu, nije bilo težinskih kategorija, a protivnici su birani nasumično (Vassill, 2004).

Pentatlon je, slično kao i danas, bio kombinacija pet disciplina. Tih pet disciplina u drevnim Olimpijskim igrama bili su: disk, koplje, skok, trčanje i rvanje. Grci su pentatlon smatrali najljepšim takmičenjem, jer je kombinovao izdržljivost trkačke staze i tjelesnu snagu potrebnu za ostale fizičke discipline. Disk je bio napravljen od gvožđa, kamena, bronze ili olova i oblikom je podsjećao na današnji disk. Veličine su varirale, a dječaci su se takmičili sa lakšim diskom nego muškarci. Drevni Grci su smatrali da su preciznost i ritam bacanja diska jednako važni kao i snaga sportiste (Wei, 1996).

Koplje je bilo disciplina bacanja, kao i u modernim igrama, i slično disku, takmičenje se zasnivalo na daljini, a u slučaju koplja i na preciznosti bacanja. Koplje je bilo od drveta, sa zašiljenim krajem ili metalnim vrhom. Imalo je petlju za prste bacača, pričvršćenu blizu centra težišta, što je povećavalo preciznost i dužinu bacanja (Wei, 1996).

Disciplina skoka bila je slična modernom skoku u dalj, ali sa jednom važnom razlikom. Skakači su nosili kamene ili olovne tegove zvane „halteres“. Ovi tegovi, oblika sličnog današnjoj telefonskoj slušalici, držali su se ispred tijela, a u trenutku skoka naglo bi se zamahnuli unazad i puštali pri padu, čime se povećavala dužina skoka (Finley, 1976).

Trčanje je u drevnim Olimpijskim igrama bilo podijeljeno na četiri vrste trka. „Stadion“ je bila najstarija disciplina i sastojao se od sprinta na jednu stadionu (192 metra), što je bila dužina stadiona. Druge trke bile su trka na dvije stadione i trka na duge staze u rasponu od 7 do 24 stadiona. Najzahtjevnija trka bila je „ratnička trka“, osmišljena da izgradi i testira brzinu i izdržljivost koje su Grcima bile potrebne za vojnu službu. Trka je bila duga 2 do 4 stadiona i trčala se u oklopu. Standardni oklop tog vremena težio je približno 50–60 funti i uključivao je kacigu i štit (Finley, 1976).

Rvanje je bilo slično modernom sportu po tome što je takmičar morao da obori protivnika na tlo tako da padne na kuk, rame ili leđa kako bi se pad priznao. Za pobjedu u meču bila su potrebna tri priznata pada ili bacanja. Bilo je zabranjeno držanje za genitalije i ujedanje, kao i namjerno lomljenje prstiju protivnika (Vassill, 2004).

Umjetnost i skulptura drevne Grčke obiluje prikazima Olimpijskih igara i disciplina opisanih u ovom tekstu. U toj umjetnosti može se osjetiti uzbuđenje i duh drevnih Olimpijskih igara. U modernim igrama, duh starog olimpizma obnavlja se kroz ceremonije i takmičarski duh događaja (Finley, 1976).

Zaključno, drevne Olimpijske igre održavale su se u čast Zevsa. Postojalo je 13 disciplina, u poređenju sa 32 discipline na modernim Olimpijskim igrama.

Većina disciplina koje su se održavale na drevnim Olimpijskim igrama i danas je dio modernih Igara. U drevnim Olimpijskim igrama samo su muškarci smjeli da se takmiče, dok se danas muškarci i žene mogu takmičiti u svim disciplinama. Sportista koji bi osvojio zlatne medalje na drevnim Olimpijskim igrama dobijao je skulpture sa svojim likom kako bi ljudi mogli da slave njegovu pobjedu. Danas su neke tradicije i dalje visoko cijenjene i za mnoge sportiste osvajanje olimpijskog zlata i dalje predstavlja najvažniji trenutak karijere.

_______

Crowther, N, (1996), athlete and state: qualifying for the Olympics games in ancient Greece, journal of sport history, 41 800-688

Finley, I, (1976), Olympic Games the first thousand years, London, Chatto & Windus.

Reese, J, C, (2005) Gender identity and sport: is the playing field level, Journal of Sports Medline, 39 695-699

Rhizopoulou, S, (2004), Symbolic plant (s) of the Olympic Games Journal of Experimental Botany, 46, 620-588

Vassill, G, (2004).The Olympic Games explained a student guide to the evolution of the modern Olympic Games, London, Routledge.

Wei, Y, (1996), The Olympic image the first 100 years, Edmonton, Alberta, QuonEditions.

Young, D, (1987), The origins of the modern Olympics a new version, International Journal of the History of Sport, 39 695-699