Priča: “Kako sam naučila da pričam i radim kao mještanka”

Znaš, kad sam tek došla u Budvu, mislila sam da će posao sa nekretninama biti svuda isti — oglasi, pregovori, ugovori, provizija. Ali ovdje, ako hoćeš da te ljudi prihvate i da ti vjeruju, moraš da naučiš kako da pričaš i kako da slušaš.Nije to samo “da znaš jezik” — nego da govoriš srcem, ne samo glavom.

Sećam se kad sam upoznala gospođu Milenu. Ona je domoćinica, ali i vlasnica malog kafića na rivi, jednog restorana, kuće sa dvije izdvojene garsonjere koje iznajmljuje i još jednog kamene kuće koju prodaje.Nije žena od reklama i interneta — sve se kod nje rješava u četiri oka, za stolom, uz kafu.

Prvi put sam otišla kod nje direktno u kafić. Nisam odmah pričala o poslu — prvo sam pitala kako je zdravlje, kako ide restoran, da li su masline rodile. Ona je to osjetila i otvorila mi se.Poslije deset minuta priče o svemu drugom, sama mi je rekla:

“Imam jedan stan slobodan od maja, i kuću što bih prodala. Ali mora da mi dođu ljudi ovde, da ih vidim, da im skuvam kafu, pa ćemo o cijeni.”

I tu sam shvatila prvu lekciju: Mještani ne vole da im priđeš samo s računicom. Ako dođeš hladno, odmah pitaš “Koliko tražite?” — izgubiš pola šanse. Za njih je posao dio života, a život se ovdje ne živi na brzinu.

Greške koje sam vidjela kod novih agenata

1. Brzi prelazak na cijenu i uslove– Loše: “Dobar dan, ja sam agent, hoćete da izdajete stan? Koliko mjesečno?”

   – Dobro: “Dobar dan, čula sam da imate lijep stan. Možete li mi malo reći o njemu? Ko je tu živio prije? Šta Vi mislite, kakvi stanari bi bili najbolji?”

2. Povećavanje cijena iza leđa vlasniku– Dešavalo se da ruski posrednik kaže strancima cijenu duplo veću, a vlasnik od prijatelja čuje pravu sumu.– Rezultat: izgubljeno povjerenje zauvijek.

   – Pravilo: otvorene karte sa obje strane.

3. Ignorisanje običaja “kafe pregovora”– Ovdje se često dogovara u kafiću, na miru.

   – Ako kažeš: “Nemam vremena, pošaljite na Viber” — shvatiće da ti nije stalo.

4. Nema “duše” u razgovoru– U Crnoj Gori i Srbiji vole kad se sjetiš detalja: rođendana djeteta, kako je prošao ribolov, šta je s maslinama.

   – Ne moraš da glumiš, ali budi iskreno zainteresovana.

Savjeti kako da se organski uklopiš u rad sa mještanima

• Upoznaj ritam – Ovdje se kaže: “Polako, ima dana.” Ne forsiraj sastanke na brzinu.

• Gradi povjerenje prije ugovora – Pokaži da ti je stalo do njihove imovine, ne samo do provizije.

• Koristi lokalne izraze – “E, vala” (pa naglasiti dogovor), “Kako da ne”, “Ajde da se vidimo” – to gradi bliskost.

• Prihvati gestove velikodušnosti – Ako ti ponude kafu, kolač ili smokve iz dvorišta – ne odbijaj. To je znak dobrodošlice.

• Nikad ne govori loše o drugim vlasnicima ili agentima – Budva je mala, glas putuje brže od tebe.

I zato ti kažem: kad radiš ovdje, nije dovoljno da si dobar agent — moraš da postaneš dio mjesta. Da znaš ko koga zna, šta znači kad ti kažu “ajde svratite” i kad je bolje da se samo nasmiješ i kažeš “Vidimo se”.

Evo dijaloga između agentkinje i vlasnice kuće, vođenog u njenom kafiću, uz kafu.

Mesto: mala terasa kafića na rivi, popodne

Učesnici: agentkinja Marina i vlasnica kuće Milena

Milena: E, Marina, izvoli, sjedi ovdje, hladovina je najbolja. Hoćeš kafu, kao i prošli put?

Marina: Hoću, hvala ti, Milena. Tvoja domaća kafa mi je već postala omiljena.

Milena (uzima porudžbinu od konobara): Znaš, kod mene se ne priča o poslu dok se kafa ne sipa. Mora sve polako.

Marina (smeje se): Naravno, potpuno se slažem. Zato sam i došla na miru, da popričamo.

Milena: Reci mi, čula sam da imaš neke nove ljude što traže kuću. A ja, kako ti rekoh prošli put, razmišljam da prodam onu staru kamenu, iza maslinjaka.

Marina: Da, imam par iz Beograda, traže baš takvu kuću – autentičnu, s dvorištem i pogledom. Ali da ti kažem, Milena, važno mi je da prvo od tebe čujem sve detalje. Hoću da prenesem tačno onako kako ti želiš.

Milena: Tako i treba. Kuća ima dvije etaže, tri spavaće, i onu veliku terasu što gleda na more. Garaža je nova, a u dvorištu su dvije stare masline – ko ih posiječe, neće dobro proći kod mene.

Marina: Razumem, to ćemo obavezno naglasiti. A što se tiče cijene, jesi li razmišljala koliko bi tražila?

Milena (uzima gutljaj kafe): Jesam, ali da ti kažem – ne volim kad mi agenti iza leđa stavljaju duplo više i onda ja od komšinice saznam pravu cijenu. Kod mene sve ide otvoreno.

Marina: Slažem se sto posto. Radićemo kako se dogovorimo, bez iznenađenja. Mogu ti donijeti predlog ugovora, pa da ga zajedno prođemo.

Milena: Ajde, donesi. I dovedi ih ovdje, da ih vidim. Ne prodajem ja samo zidove, nego i dio života. Ako mi se svide, možemo pričati o svemu.

Marina: Dogovoreno. Javiću ti dan ranije, pa ćemo sjesti opet na ovu terasu.

Milena: E, tako volim. Ajde sad, pijemo kafu, pa tek onda posao.