NASLIJEĐE: Velja Maslina

Poštovani gledaoci, dobar dan. Evo nas ponovo zajedno da kroz lijepe priče prošetamo sa Malgorovom.

Danas smo došli u Budvu, tačnije u Bečiće, odnosno u zaseok Ivanovići, koji je bogat tradicijom, pričama, istorijom i zaista nešto što je vrijedno da naša publika sazna.

Uostalom, pogledajte priču koja slijedi.

Gledaoci, evo, kao što sam i najavio, došli smo u goste kod gospodina Mirka Ivanovića, koji će nam ispričati zanimljive priče o Ivanovićima, o Budvi i o istorijatu ovog zaista prelijepog dijela — i Budve i Crne Gore.

Mirko, hvala vam što ste u emisiji. I kao što sam rekao, ispričaćete nam neke lijepe priče vezano za ovaj kraj, njegovu istoriju i njegovu tradiciju.

Evo u Ivanoviću — postoji jedan izuzetan spomen prirode: Velja maslina, stara preko 2000 godina. Spada među nekoliko najstarijih maslinovih stabala u svijetu, starosti preko dva milenijuma.

Pored Velje masline, u svijetu postoji još samo pet maslina iste starosti: Sveta maslina u Jerusalimu, zatim u Tunisu, Palermu, Baru i Atini.

Od ovih pet, najstarija je ona u Atini, i prema predanjima —ispod nje je sjedio i razmišljao starogrčki filozof Platon.

Velja maslina je posjećivana još prije više decenija, u prvim crnogorskim turističkim pohodima.Te posjete su bile skromne i nijesu imale dovoljno posjetilaca.

Razlog za to bio je loš prilaz Veljoj maslini, kao i činjenica da javnost uopšte nije bila upoznata s tim da li ta prirodna rijetkost uopšte postoji u našem selu.

Cvijete masline! Moj sinovac – Svobodan Ivanović.

Ja sam Svobodan Ivanović, trenutno vlasnik ove masline, koja je oduvijek pripadala mojim predsima.

Imam 63 godine i do dana današnjeg svakodnevno održavam Velju maslinu: kosim travu, ponekad skupljam i papiriće koje ostave posjetioci, berem plodove ili, jednostavno rečeno – redovno je obilazim.

Maslina rađa. Kada je rodna godina, kada rađaju i ostale masline – i ona rodi. Ne baš mnogo, ali rodi.

Međutim, taj rod ne može mnogo da se iskoristi, zato što plodovi opadaju, a posjetioci su stalno tu, gaze ih…

Ali – to je rijedak znak da je još živa, da daje plodove i da nas ne ostavlja.

Prečnik joj je 4 metra, a u obimu ima 12,5 metara. Visina stabla je oko 11 metara, mada ta visina uvijek može da varira —ako se neka grana slomi ili se osuši, to je prirodno.

Ali, to su te tri osnovne dimenzije koje su važne za ovu maslinu.

Ja lično mislim da je barska maslina starija, zbog većeg obima. Pošto su iste sorte, a ona u Baru ima čak oko 16 metara u obimu.

Ali, čak i da ova naša nije najstarija —to što postoji ovdje, na ovom mjestu, zaslužuje veliko poštovanje.

Ivanović sve ove silne godine uvijek održava maslinu — čisti, kosi,a nikome nije tražio pomoć u tome.

A opština, za razliku od barske pažnje prema svojoj maslini, nije nam pomogla ni u najtežim trenucima kada je to bilo potrebno.

Ništa se nije uradilo do 2008. godine.

Te 2008. godine, vlasnik, gospodin Ivanović, više puta je odlazio u opštinu i molio da pomognu.

Tako da su konačno — tek 2008. godine —napravili stazu prema Veljoj maslini.

Staza je širine oko jedan metar i dužine oko 15 metara. Sada ima oko desetak gazišta na dva uspona, u dužini od oko 60 metara prema Veljoj maslini.

Neophodno je bilo i da se napravi rukohvat. Godinama smo išli i molili u opštinu — ali nijesmo uspjeli u tome.

Ja sam imao dosta udjela, jer od 1993. godine, kada sam penzionisan, živim ovdje i redovno sam obilazio sve opštinske organe u Budvi.

Do 2015. godine išao sam pod dva sekretara za investicije, koji su obećavali — ali ništa nisu uradili.

Kad sam čuo da je sekretar za investicije Ivan Dajković, a znao sam ga kao PD direktora CKB-a, odlučio sam da odem kod njega lično.

Pošao sam krajem juna 2015. godine i sve sam mu izložio, kao i svima prethodnima.

Međutim, prošlo je dvadesetak dana od tog sastanka, a niko mi se nije javio, niti je bilo kakva akcija preduzeta da bi se konačno napravio taj rukohvat.

I 9. jula 2015. godine, baš ovdje na terasi, dolaze dva — zapravo tri — nepoznata čovjeka.

Jedan mi prilazi i kaže: „Ja sam Željko Tatar, poslovođa iz Kotora. Poslao nas je Ivan Dajković da vidimo da izradimo rukohvat do Velje masline.“

Ja sam ih upoznao sa tim šta treba da se uradi. Došli su sjutra, donijeli sav potreban materijal —i izradili su rukohvate.

Jedanaestog su došli i ofarbali rukohvate. Tada je oko Velje masline bila glina, blatnjava zemlja, i ljudi — posebno oni u poznijim godinama ili sa zdravstvenim problemima —imali su veliki napor da se popnu uz uspon.

A kada bi se i popeli, dočekala bi ih samo maslina na goloj ledini — bez hlada, bez mjesta da se sjedne.

Tako da sam ja donio četiri klupe i postavio sam ih na uzvišenje, da stariji ljudi mogu normalno da dođu, odmore se, i sa poštovanjem posjete ovo drevno stablo.

I ovaj moj sinovac je šest puta išao da pokupi otpatke —od neodgovornih posjetilaca koji su ostavljali smeće, razbacivali po prostoru.

Ja sam, kao što rekoh, ovdje živio i često išao gore, dočekivao mnogo gostiju, i često sam dobijao razna pitanja.

Na primjer — pita me jedan gospodin: „Izvinite, da li ovdje postoji neki restoran ili bife?" Ali nema.

Znači, pored svega što još treba da se uradi oko naše masline, smatram da bi trebalo da se ugledaju na Barsku maslinu —kako u smislu uređenja, tako i promocije.

Dolazak gostiju u posjetu našoj Veljoj maslini je mnogo veći, pogotovo otkako je napravljen onaj rukohvat.

A osim same masline, mi u našem selu imamo i stari mlin, na kojem još dobijamo maslinovo ulje na najprimitivniji — ali prirodan i autentičan način.

Očigledno, u kući kod nas nalazi se stari mlin za meljavu maslina, koji potiče iz 1886. godine.

Meljava maslina obavljala se na volovski pogon,a poslednja meljava bila je 1974. godine. Od tada, ovaj mlin više nije radio.

S obzirom na to da se nalazi na veoma rizičnom mjestu —podložnom klizištima — i da je već jednom bio zatrpan, došao sam na ideju da ga premjestim na drugo, bezbjednije mjesto, oko sto metara južno od sadašnje lokacije.

Dobio sam podršku od ZAOT-a — Zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji su, kao i ja, prepoznali da je jedini način da se ovaj mlin spasi — da se premjesti na drugo mjesto.

Očekujem i neku manju pomoć od opštine. Jedna pomoć već je stigla — temelji su urađeni.

Tako da se iskreno nadam da će taj mlin uskoro biti još bolji nego što je bio nekada, i da će biti dostupan svim turistima koji dođu da obiđu Velju maslinu i naše selo Ivanovići.

Drveni elementi koji se nalaze u mlinu pravljeni su od hrastovog drveta —tačnije, od srži, sredine stabla, koja je izuzetno gusta i teška, tako reći — čvrsta skoro kao kamen.

Zbog toga, da bi se prenijelo i kamenje i ti drveni delovi na novu lokaciju, neophodna je dizalica. Ljudi svojim rukama tu ne mogu mnogo da doprinesu, s obzirom na to gdje se mlin sada nalazi i kakav je teren oko njega, posebno kada je riječ o pristupačnosti.

Mlin koji se nalazi ispred prese, odnosno najveći kameni dio tog mlina, teži otprilike oko jednu i po tonu.

Velika je tajna kako su nekada ljudi — bez ikakve tehnike —uspjeli da ga donesu do ovdje i isklešu onako precizno, kako izgleda i danas.

Ali ako su oni to mogli svojim rukama, valjda i mi danas, uz svu tehniku, možemo da ga prebacimo na novo i bezbjedno mjesto.

Okružni kamen, onaj koji se okreće u krugu i melje masline, teži između 500 i 700 kilograma.

Osim mlina, u našem kraju se nalazi i pećina Jazbina, koja je bila utočište za vrijeme srednjestavljačkog ustanka 1941. godine.

Znači — imamo i Arakovu kulu, pa imamo i seosko gumno, koje slobodno možemo nazvati istorijskim.

Na tom gumnu su se rješavala najvažnija pitanja sela: i veselja, i žalosti — tu su se donosile mnoge važne odluke.

Gumno je građeno od 1920. do 1923. godine. Pravio ga je moj đed svojim rukama, donoseći kamenje s obližnjeg brda.

Međutim, mjesto na kojem je ono prvobitno bilo, vremenom je počelo da klizi zbog klizišta —kamenje se rušilo, teren se pomjerao.

Zato sam bio prinuđen da ga prenesem na novu lokaciju —odnosno, tamo gdje se danas i nalazi.

Htio sam da naglasim da je gumno danas u svom originalnom stanju. Nijedan kamen nije promijenio svoje mjesto —jedino što je, u odnosu na staru lokaciju, blago zarotirano: sada je "pula" sa južne strane, a ranije je bila sa istočne.

Gumno je služilo za vršidbu pšenice,ali pošto ovdje nije bilo mnogo pšenice,njegova glavna namjena bila je za seoska okupljanja.

Tu su se održavali svi važni dogovori, sastanci sela —to je bila mala seoska skupština.

Održavale su se i igranke, prema predanju starih ljudi kojih više nema.Te večeri su počinjale pucnjem iz puške u vazduh —to je bio znak za sva okolna sela da će se nešto dešavati,da će biti igranka, kako su to zvali u to vrijeme.

I onda su se ljudi okupljali i družili na tom mjestu.

U blizini sela nalazi se i pećina — Jazbina, kako je mi zovemo. Duga je 18,5 metara, a do nje je nešto teži pristup,pa nije baš pogodna za malu djecu, već više za vještije i starije ljude.

Pećina je često posjećena i od strane turista. Ko god dođe da vidi mlin ili Velju maslinu,uvijek ode i do Jazbine.

Postoji i jedan važan podatak:za vrijeme Drugog svjetskog rata,cijelo selo je živjelo oko mjesec dana upravo u toj pećini.

Bojali su se bombardovanja s mora,granate su padale preko brda i niko nije znao gdje će pasti —i svi su se tada sjatili u pećinu, živjeli tamo i čekali da prođe opasnost.

To je novija istorija — i taj podatak je tačan.

Naše selo!Ja mislim da je jedinstven primjer u Paštrovićima i šire,da se u jednom nizu nalazi desetak kuća,koje tako skladno i lijepo izgledaju zajedno. To je naše selo.

Još nešto što je posebno zanimljivo:na samom ulazu u selo, možete vidjeti mnoge mlade maslinjake,nove zasade koji govore da život ovdje ne prestaje —već se nastavlja.

A kako reaguju stranci kada prvi put saznajuda ovdje postoji maslina stara više od 2000 godina?Iznenađenje, nevjerica — pa divljenje.Mnogi ostanu nijemi pred tim stablom.Jer to nije samo drvo — to je vrijeme koje diše.

Često puta, iako postoji staza, posjetioci zavute i dođu pravo kod mene.Evo baš juče — došla jedna žena,umjesto da ide direktno prema maslini, svratila je ovdje.

Ja sam je, naravno, ljubazno uputio i objasnio put,pokazao joj i farmu koja se nalazi oko 150 metara odavde.

A koliko godišnje dođe stranaca da posjeti Staru maslinu?Pa, teško je reći tačan broj.

Ponekad dolaze velike, organizovane grupe,a nema dana da neko ne dođe i sam, individualno.Znači — svakodnevno dolaze posjetioci.

Koliko ih je brojčano — sigurno mnogo.

Bio sam prisutan jednom, pod Veljom maslinom,kada je jedna majka, sa malim djetetom, prišla stablu —i poljubila maslinu.

To je trenutak koji se pamti.Jer — ta maslina nije samo drvo. To je svetinja.

Ljubi maslinu — kao da ljubi svetinju. Znajte ovo.

To bih izdvojio kao najveći primjer poštovanja.

Tu su se održavale mnoge svadbe, veselja, vjenčanja.Ljudi su čak i noćili pod maslinom.

Ali, bilo je i onih koji nisu odgovorno postupali.Ostavljali bi haos za sobom, pa je Bojmirko morao sve da čisti.

Maslina je u svijetu poznata kao sveto drvo — i drvo mira.

A ova naša Velja maslina — ona jeste upravo to.I sveto drvo. I drvo mira.

To ona jeste.Maslina je — znak života, mira i vječnosti.

Za one koji ne znaju — koji dolaze prvi put u selo — često sam na Facebooku objavljivao:

Ivanovići su udaljeni samo 500 metara vazdušne linije od plaže u Bečićima,a svega 4 kilometra od Budve.

Znači, turisti dolaze i iz pravca Budve i iz pravca plaže,a naselje Ivanovići ima šta da ponudi svakome ko dođe.

Kada dođu turisti u selo Ivanovići,mogu slobodno da ostanu sat, sat i po — i da im ne bude dosadno.

Šta mogu da vide?

• Velju maslinu,

• Vasenu,

• Guvno,

• Stari mlin,

• Pećinu Jazbinu,

• i još nekoliko starih maslinjaka koji se nalaze uokolo.

Ivanovići su selo koje pamti i koje čuva.Selo koje nudi — i mir, i istoriju, i život.

Mislim da će uskoro i viši nivoi vlasti, kao i opština, posvetiti više pažnje selu Ivanovići —i da će se nešto uložiti, kako bi mjesto bilo još pristupačnije za posjetioce.

Već je nešto i urađeno, ne mogu da kažem da nije,ali to je malo u odnosu na ono koliko Ivanovići zaista zaslužuju.

Maslina koja se nalazi ovdje, pored mene, jeste u mom vlasništvu. Ali — nikada je ne svojatam.

Smatram da je ona prvo vlasništvo sela Ivanovići, pa onda i grada Budve. Ona je svima dozvoljena. U svakom trenutku možete je posjetiti —ulaz je besplatan i svako kod nje može da se osjeća kao kod svoje kuće.

Ja redovno održavam sve što se nalazi oko Velje masline —kosim travu, čistim stazu,sve kako bi ljudima koji dolaze bilo ljepše, lakše i prijatnijeda borave na tom mjestu.

Maslinjak u kojem se nalazimo zove se Toljando i ima 108 maslina. To je moj maslinjak, ja ga redovno održavami mogu da kažem da imam puno maslinovog ulja upravo iz ovog maslinjaka.

To nije jedini očuvani maslinjak ovdje.Ima tu još dosta maslinjaka — i mojih, i od mojih rođaka. A ima i novih maslinovih zasada — koji već daju plodove.

Zato mogu s ponosom da kažem:u Ivanovićima masline nijesu zapuštene. One se redovno održavaju, rađaju i daju ulje.

Mirko, meni ostaje da vam se zahvalim na lijepom razgovoru,na mnogim interesantnim podacima koje sam — moram priznati — prvi put čuo.I da vam poželim da se opština Budva i svi nadležni organimalo više okrenu ovoj izuzetnoj priči, ovoj izuzetnoj maslini —jednom pravom dobru Budve, Ivanovića i Crne Gore.

Uistinu — tačno je, i ja se izvinjavam što nisam baš bio spreman za ovaj razgovor,jer nisam bio najbolje zdravstveno, ali sam se ipak prihvatio da govorim.Jer ovo što sam rekao — mnogo znači.

Hvala.

— Nema na čemu.

Poseban dio istorije Ivanovića čini i priča o crnogorskom krstarećem barjaku, koji je bio na Solunskom frontu i koji se danas čuva u muzeju Budve.

Međutim, o toj, baš čudesnoj priči —nekom drugom prilikom.