UDG umjetnost predavanje 2

Evo transkripta govornog dela videa profesora Tihomira Vujovića:

0:55 - Tihomir Vujović:Ponavljanje je majka učenja. Zato odmah na startu se vraćamo na one slikare koje smo na prošlom času pogledali. Da pogledamo još jednom, samo što će sada stajati imena pored njihovih slika. Tako, sad probajte da usvojite imena, ali ne da se trudite sto posto ono sad i to... Nego samo polako pustite da vam uđe to u podsvest. Vizuelno, koncentrišite se da zapamtite pored imena koje stoji, kako izgleda ta slika. Ali ne da biste napamet sad naučili kako se zove taj, jer će to malo biti komplikovano za vas znati.

Uvodimo jednu novu riječ, to se zove stil. Stil je, znate i sami kad ima neko stil u oblačenju, nešto posebno. E svi ovi slikari koje sam vam na prošlom času i na ovome, o kojima ću vam govoriti, imaju različite stilove. Tako da ćete vidjeti da se Salvador Dali razlikuje od Anri de Tuluz-Lotreka. Tako, svi ovi slikari koje ćete sada vidjeti i koje ste vidjeli na prethodnom času, imaju svoje posebne stilove. Pa Džekson Polok se razlikuje od Vermera, razlikuje se od Salvadora Dalija i raznih stvari. Znači, vaše je samo da se opustite i ništa drugo ne tražim. Samo gledajte. Samo gledajte. Idemo.

(Muzička i vizuelna pauza sa prikazom slika raznih umetnika)

5:30 - Tihomir Vujović:E, da smo sad zajedno... Da li znate kako bih počeo ovaj čas? Pokazaću vam kako bih počeo ovaj čas. Obožavam da dovodim vam goste na mojim časovima, jer razmjena energija, priča, biografija tih zanimljivih ljudi vam strašno prija i otvara vam apetit da sami nešto uradite veliko. Da ne budete samo topovska hrana za globalizam i post-globalizam. Volio sam strašno "Grlice" kad su mi dolazile na časove. Volio sam da zapjevam s njima, i vi ste voljeli da zapjevate s njima.

(Prikaz nastupa hora "Grlice" sa pesmom "Kad bi život bio san")

9:37 - Tihomir Vujović:Dobro. Ovo ste znači sad usvojili. Pošto je ovo predmet Umjetnost i komunikologija, jedna vrlo važna stvar koju student ima na prvom i drugom času, kažem i saopštim, a to je jedan mali dio iz komunikologije koji je opet apsolutno vezan za umjetnost. Svi ste vi čuli za jedan termin. Znate li šta znači riječ termin? Pa znate, dobro. Za jedan termin, a to je govor tijela.

Zašto političari ovako sve nešto ruku drže? Gledate recimo Trampa, on kuka, pa se umori jedna ruka, on spusti jednu pa podigne drugu ruku, pa opet podigne drugu ruku, pa vas gleda, pa ovako okrene dlanove... Postoje škole za to. Jer mi reagujemo na govor tijela. Govor tijela mnogo više govori nego ono što čovjek priča.

Tako, nećete vjerovat, sada smo u učionici, ja bih vas pitao da li znate koliko riječi utiču na čovjeka? Vi biste onda, neko od vas bi digao ruku, rekao 90%, 100%, 1222%, 78%... ili tako nešto. A ja ću vam odmah skratiti taj razlomak pošto sad ne možemo da imamo tu interakciju, i reći ću vam da riječi utiču na čovjeka, nećete vjerovati, svega 7%. 93% je intonacija i gestikulacija. Intonacija i gestikulacija.

Evo ovaj naš umjetnik je opet došao da mi da podršku u svemu ovome. Pogotovo za psihologe koji ovo gledaju, knjiga "Neurolingvističko programiranje" ili "Kako uticati na ljude" je jedna obavezna literatura koju su verovatno već imali prilike da drže u svojim rukama. A ako nijesu, ja vam preporučujem toplo da to uradite. Radi vas koji ćete se baviti razmatranjima o tome zašto je neko nešto uradio i zbog čega je neko nešto uradio. I kako da otkrijete da misli ono što kaže ili da ne misli ono što kaže. Na koju stranu gleda, sve su to mali znaci. Bračni par Piz (Pease) se bavio mnogo sa tim i u njihovoj knjizi "Govor tela" možete da nađete mnogo stvari.

A zašto vam to pričam? Da biste, ne kod mene, ali kad budete kod nekog drugog na predmetu odgovarali usmeno, da za manje znanja dobijete veću ocjenu. A kako? Tako što recimo ako dok odgovarate prekrstite ruke i ovako stojite i pričate, ono sam sebe u grlo i tako da vas skoro ništa ne razumije, a sve tačno kažete... dobićete možda čak i pamet, ali dobićete prelaznu ocjenu, recimo vrlo malu. Ali ako pokazujete samouvjerenost, vi ste otvoreni, gledate profesora u oči i često okrećete dlanove prema njemu, onda za mnogo manje znanja dobićete veću ocjenu jer će profesor dobiti utisak da vi znate.

13:13 - Tihomir Vujović: Literatura. Znači mnogo je važno da ponešto pročitate. Znam da post-globalizacija je veliki konkurent znanju i svemu onome što vama u stvari treba. Jer post-globalizacija vam nudi na tanjir nešto što vam prezentuje na način da vi mislite da je to sve ono što vam treba. I vrlo je to privlačno. Ukusi lijepi, boje lijepe. Nema muke, nema nauke. Ali, da biste preživjeli post-globalizaciju, moraćete da mnogo radite. Jer vremena koja dolaze su vrlo zanimljiva. Vrlo zanimljiva.

Sreća što nema kineskih restorana u blizini. Bio sam u Kini. Bilo je to jedno vrlo zanimljivo iskustvo. Vjerovatno ste čuli da je Kina napravila sporazum sa 16 zemalja istočne i srednje Evrope, u koju spada i Crna Gora. I taj sektor koji je za kulturu bio, odvijao se u Čengduu, provincija Sečuan u Kini. Jedan mali gradić od 16 miliona stanovnika. I to je bilo jedno nevjerovatno iskustvo, jedna demonstracija post-globalizacije. Nevjerovatan grad. Uskoro ću vam pustiti da vidite šta se tamo dešavalo.

I ja sam, znači bio kao umjetnik Tiho Vujović, potpisnik te Deklaracije o umjetnosti. Iz Crne Gore bila je baletska škola "Princeza Ksenija", iz ministarstva za kulturu Ratimir Martinović iz Kotor Arta, iz Zetskog doma Đorđe Dragićević... Vidjećete ih pomalo u ovim sledećim filmićima koje slijede. Ali saradnja sa Kinom i Kina... Ja sam se prosto iznenadio. Sve ono što sam očekivao da bude u Kini - nijesam vidio. A sve ono što sam očekivao da ne bude u Kini - sam vidio. Što je to? Evo sad možete da pogledate.

(Video segment o Čengduu, Kina - muzika i kadrovi grada)

22:30 - Tihomir Vujović:Salvador Dali. Jedan od najharizmatičnijih slikara. I ako bih u cijelom korpusu slikarstva izdvojio nekoga, što nešto njegovo može da se primakne pojmu umjetnosti koju zastupaju oni koji ne žele da ih neko pravi budalama i da im je baš sve umjetnost - onda je to Salvador Dali. Salvador Dali, Rene Magrit, iz ovoga bližega perioda stvaralaštva.

Jer ako ćete se sad upitati zašto ne pominjem Leonarda da Vinčija ili ne pominjem neke druge slikare iz renesanse? Pa oni nisu umjetnici, oni su zanatlije. Salvador Dali je radio slike ne zato samo što su mu bile naručene, ili što su mu uopšte bile naručene, nego je radio slike da bi napravio sliku, da bi nešto iznutra sebe stavio na platno. I napravio takvo djelo koje apsolutno ima uticaj na nas i korespondira sa nama i ima jednu nevjerovatnu komunikaciju. Zato što njegova djela imaju ogromnu harizmu. Isto kao Rene Magrita.

Danas ćemo nešto više vidjeti o Salvadoru Daliju. Rafaelo, Filipo Lipi, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo Buonaroti... I ti veliki umjetnici, kako ih danas nazivaju, a ja kažem veliki zanatlije svoga doba, su radili samo djela koja su im bila naručena. Jer renesansa, u stvari, je samo Mediči, Pape, Sforce. Jer znate ko su Mediči? Za Pape ste čuli, znate oni u Vatikanu što su je l'. Sforce u Milanu isto. Mecene. E sad dolazimo do riječi mecena. Da li vi znate šta znači riječ mecena? Mecena je neko ko ima puno para, bio on dobar ili loš, bio vladar okrutan ili ne, manje je bitno. Jer on donira određene novce, investira u umjetnost i angažuje određene ljude koji imaju vrhunski zanat da te njihove ideje sprovede u djelo, a oni mu plate za to.

Tako je Leonardo da Vinči radio Tajnu večeru zato što mu je plaćeno da je radi. Zato je Mikelanđelo Buonaroti oslikao Sikstinsku kapelu zato što mu je Papa platio da to uradi. Rafaelo sve svoje radove je isto uradio zato što su mu naručili kako treba da izgledaju i platili su mu za to. Tako da ne brkate te pojmove. Vrhunske zanatlije. Vrhunske. Ispred čijih djela se divimo. Ali pored njihovog imena uvijek bi moralo stajati ime onoga koji ih je naručio. Jer jednaku zaslugu za ta djela ima neki od familije Medičivih.

Šteta što ove naše vladajuće familije nemaju sluha za umjetnost danas u svijetu, generalno govorim. I vrlo malo njih je spremno da investira u nešto takvo. Ali, vjerovali ili ne, iako sad trenutno nikakvih indikacija za to nema - bolja vremena dolaze. Sad ćete se pitati kako. Ne znam vam reći. Na osnovu ni jednog pokazatelja koji trenutno stoji, ne vidi se da bolja vremena dolaze. Ali ja tako nešto osjećam. A nije zalud moj otac govorio, Maksa čuveni: "Kad vidiš Tiha da skače sa zgrade, odmah skoči za njim, pa ga poslije pitaj zašto je skočio." Za početak, Salvador Dali.

26:42 - Narator (čita citat):U stvari, ako biste me upitali šta sam osjećao, odmah bih vam odgovorio: Bilo je božanstveno. Pravi raj. Ali kako je izgledao taj raj? Dozvolite mi da počnem jednim kratkim, uopštenim opisom. Raj majčine utrobe, obojen je bojama paklenog ognja. Crvenom, narandžastom, žutom i plavičastom. Taj raj je mek, nepomičan, topao, simetričan, dvostruk i ljepljiv. Već tada sve zadovoljstvo, sva magija svijeta, našla je svoje utočište u mojim očima.

Tako u knjizi "Ja sam genije" Salvador Dali piše o sebi i svojim najranijim sjećanjima. A kada se on rodio? Nije važno. Nikada je umro. Važno je samo da se rodio u Figueresu, jednom od onih centara na energetskoj mapi svijeta koja pravi da ljudi koji se tamo rode budu drukčiji i daju mogućnost pomjeranja nauke i umjetnosti naprijed. A ono što je najvažnije u životu Salvadora Dalija, možemo naći na njegovim slikama, a najbolje u onome što je on pisao za sebe. Dakle, još jednom, iz knjige "Ja sam genije" Salvadora Dalija.

"Sa šest godina želio sam da budem kuvar. Sa sedam Napoleon. Od tada moja ambicija je stalno rasla, kao i moje ludilo veličine. Mokrio sam u krevet sve do svoje osme godine iz čistog zadovoljstva."

"Salvador. Kako samo moje ime kaže, bilo mi je dodijeljeno ništa manje nego da spasem slikarstvo iz ništavila moderne umjetnosti i to u jednoj katastrofalnoj epohi, u ovom mehaničkom i osrednjem svijetu u kome imam čast i nesreću da živim."

Kao svi veliki geniji u istoriji, i Salvador Dali je čitavog života bio usamljen.

(Muzički intermeco i kratki kadrovi)

29:45 - Tihomir Vujović:Ovo je jedan dio priče o Salvadoru Daliju. Vi znate da je istorija jedna od najzaludnijih nauka kojima se ljudi bave, zato što praktično nemamo ni jedan dokaz da je nešto bilo onako kako je neko zapisao da bude. Imamo hroničare iz Rima staroga, je l', koji su recimo opisivali događaje koji su se desili prije 100 godina i oni su danas relevantni za nauku da je to baš tako i bilo.

Kako je onaj prije 100 godina se nešto desilo mogao da zna baš da se to tako desilo prije 100 godina? Teško, je l' tako? Vrlo teško. Jer ljudi stavljaju svoje lične interese u ono što ostavljaju za sobom da bude. Kao i mi, kad vas neko pita o sebi, uvijek ćete da date sliku onakvu kakvu biste vi željeli da neko ima o vama. Daleko od toga da će to biti ona baš prava slika. Mnogo morate da budete jaki i imate samopouzdanja da biste mogli nekome da predstavite pravu sliku o sebi. A slika o meni je na mojim slikama. Jer vi sigurno znate kako izgledaju moje slike. I zašto izgledaju tako.

E sad ću se vratiti na Salvadora Dalija. Vidjeli ste jednu malu priču, da kažem, o njemu. A mnoge razne priče o njemu bi mogle biti mnogo drugačije. Recimo, njegov život je vrlo interesantan. Rodio se, kao što ste čuli gdje se rodio. Imao je brata koji je rano umro i onda su njegovi roditelji, eto, pokušavali njega da domjeste s tim bratom. I on je stalno imao neke komplekse niže vrijednosti od samoga rođenja. A izgleda da u to vrijeme u tim zemljama kao što je Italija, Španija, Holandija, Engleska, Amerika... i dan danas je potpuno normalno brat i sestra od ujaka ili brat i sestra od strica da se uzmu i da imaju porod, a znamo da u tom slučaju dolazi do degradacije gena i da djeca koja se tako rode nijesu baš najnormalnija i često imaju i fizičke i psihičke zaostatke. E vjerovatno i on je posledica neke rođačke veze u njegovom genetskom stablu koja se desila ranije.

Ali je bio vrlo neobičan, imao je ekstremnu harizmu i njegove slike su stvarno vrhunske. I ja sam imao priliku da neke od njih vidim u Parizu sad kad smo bili. Za vas sam snimio u centru Žorž Pompidu, takozvanom groblju umjetnosti... to je umjetnost 20. vijeka... ima dio gdje ima stvarno vrhunske umjetnosti, a jedna od tih umjetnosti je i slika Salvadora Dalija koju evo sad ću vam pokazati.

(Kadrovi iz muzeja, Tihomir ispred slike Salvadora Dalija)

31:37 - Tihomir Vujović (ispred slike):I evo nas konačno kod Salvadora Dalija. Znate one priloge koje sam pravio o njemu. On mi se mnogo sviđa. Tehnički... ali je mnogo bolji nego svi ostali. Evo nas kod Salvadora Dalija, došli smo u goste, pozvao nas je na čaj. Rado smo to prihvatili. Nije bila kući Gala, tako da smo dobro prošli, nismo morali ništa da radimo. Ali istinski se divim ovome umjetniku. Pa znate sve. Salvador Dali.

32:28 - Tihomir Vujović:I kad se vratimo na taj zanimljivi život Salvadora Dalija, da biste vi uopšte išta zapamtili o njemu, moram neku bizarnu stvar da vam navedem. Salvador Dali jednako Gala. Ko je Gala? Gala je ruska plemkinja koja je bila udata za Pola Elijara (Paul Éluard), čuvenog Pola Elijara koji je došao u Figueres u posjetu, da posjeti Salvadora Dalija. I on je znao da s njim dolazi njegova žena. I sa prozora svoje kuće na plažu on ih je vidio, oni su se smjestili. I toliko se uzbudio i izbezumio da jednostavno je ostao kući dva sata prije nego što im se pridružio. A izašao je pred Galu tako što je odijelo okrenuo naopačke i namazao ga dobro izmetom i ribljim iznutricama. Možete mislite kako je to smrdjelo.

Rezultat svega toga je bio da je Gala ostavila Pol Elijara i udala se za Salvadora Dalija. Bizarnost njihove veze je u tome što oni nikad nisu vodili ljubav, nikad nisu spavali. Jedini seksualni odnos koji je imao Salvador Dali bio je sa Lorkom i nije mu se svidjelo, jer očigledno nije nastavio. Gala je imala mnoštvo ljubavnika i dovodila ih je ispred Dalija da to radi. Ali je ona bila motor i ekstremna inspirativna snaga za njegove slike. Jer ako pogledamo slike Dalijeve prije Gale... ne da je prosjek, nego ne biste se zaustavili da ih pogledate nikad. Ali slike poslije Gale i sa Galom na slikama - to je nešto drugo.

Čak ga je tukla i zaključavala u hotelske sobe da bi radio, jer ona je imala ekstremne prohtjeve da živi na velikoj nozi i trošila je puno novca na garderobu, na kavijar, na hotele, na ljubavnike. A on je morao da slika i uživao je u tome. Da ne mislite da ga je ona iskorištavala. Koliko je on nju iskorištavao, ona je njega.

Sad ćemo da izbrišemo riječ iskorištavanje, jer oni su bili dvoje simbioza. Da li znate šta znači riječ simbioza? Simbioza. A znate, a? Pa vi ste čudo. Obožavam vas. Znao sam da znate šta znači riječ simbioza. Naravno, ako je neko među vama ko ne zna, uzeće telefon pa će ukucati šta znači riječ simbioza i onda će se praviti kao da je znao, je l'? Njih dvoje su bili savršena simbioza. Ona je njemu dala ono što mu je potrebno, on je njoj dao ono što mu je potrebno.

Ima kuriozitet jedan da u hotelu jednome u kojemu su dugo vremena provodili... zauzimali su sve više i više prostorija. I onda je upravnik hotela molio Galu da isprazni jednu ostavu koju je ona napunila kartonskim kutijama. Kad su otvorili ostavu, ona je bila puna kutija novca. U te kutije od cipela, od raznih stvari, bile su ogromne količine novca jer su Dalijeve slike vrijedile mnogo.

Ona je bila menadžer koja je to prodavala i isključivo je, generalno priča, se prodavala za keš. I onda kad bi dolazili ljudi da kupe slike, dolazili su s koferima novca. I ona je trošila, ali koliko je to priliv bio, jednostavno je toliko novca bilo da ona više nije mogla da vodi računa o njemu, nego ga je smještala u te kutije i to... Pola tih novčanica im je istekao bio rok, bile su nevažeće i bezupotrebne vrijednosti u momentu kad su oni otvorili tu staru... Gala je tada već bila i Dali su bili baš stari i onda više nije ni važno bilo, nije im ni bilo potrebno.

Neko kaže da je Salvador Dali sav bio prevara. Ne, on je bio genije i za sebe kaže da je genije. Pol Makartni iz Bitlsa je kupio jednu njegovu dlaku iz brka, znate one njegove brkove, za pet hiljada funti. A onda jedan njegov hroničar navodi da ga je Dali prevario. Zato što u jednom nastupu svoje ekscentričnosti pred novinarima je rekao da će da obrije svoje brkove i obrijao ih je. I onda je mnogo požalio, kao uvijek što je žalio kad nešto uradi.

Zamolio je svoga bricu i frizera da mu napravi vještačke brkove. I ovaj je nalijepio na slamčicu za sok, je l', dlake njegove i napravio brkove koje su se Daliju mnogo svidjeli. I na velikoj većini fotografija ustvari imamo vještačke brkove Salvadora Dalija. I onda mu je napravio nastavke i Dali, kad god bi se neki novinar u njegovom okruženju pojavio, odmah bi natakao na one svoje krajeve one vještačke brkove koje je ili ledenom vodom ili vinom ovaj spajao. E tako iz toga vještačkoga brka on je Pol Makartniju prodao, jednom od članova Bitlsa, prodao za 5000 funti. Ali stvarno, je on vjerovao da je genije za sebe i bio je genije. Jer njegove slike imaju harizmu.

Njegove slike su privlačne. Njegove slike pričaju o njemu, njegovim frustracijama, o impotenciji, o osjećaju niže vrijednosti, a u isto vrijeme jednom ogromnom osjećaju i kompleksu više vrijednosti. Jer on je često u toku svog života mislio da je Bog. A i bio je Bog. Zato što rezultat onoga što je radio u tom božanskom stanju su njegove slike koje imaju neku božansku privlačnost. Malo su degenerativne da kažem, malo su... otkrivaju slabosti koji svako od vas ima koji ovo gledate. I zato ću vas ostaviti još jednom da pogledamo onu zvaničniju verziju o Salvadoru Daliju, onu mekšu da ja tako kažem. Ali mislim da sam vas zainteresovao i da je današnji čas samo vrijedio, ako ne ništa drugo, zbog toga što smo pričali o njemu.

40:48 - Tihomir Vujović (slika u ateljeu):U matematici postoji jedna matematička operacija koja se zove skraćivanje razlomka. E ja moje studente učim da skraćuju razlomak. A šta to u stvari znači? U matematici, ako imamo razlomak, pa gore neki veliki broj, pa dolje neki veliki broj, mnogo je teško vršiti matematičke operacije sa takvim razlomkom. Što se onda radi? Krati se. Sa 10, sa 5, sa 4, nije važno s koliko, da na kraju ne bi se skratilo sa 2, dok ne ostane jedan prosti broj gore ili dolje i da više ne može ni sa jednim brojem da se skrati taj razlomak. Onda je mnogo čitljivije i vidljivije.

Tako i u životu. Ako mnogo komplikujete, onda kao sa onim velikim razlomkom nećete moći da baratate, nego jednostavno ćete imati veliki problem. Skratite razlomak. Životni razlomak kad se skrati, ostaje samo jedna riječ. Neka digne ruku ko je od vas pogodio koja je to riječ?

Novac? Nije. Na onoj piramidalnoj ljestvici on jest negdje pri dnu, ali na vrhu piramide je jedna riječ, a to je reprodukcija. Jer rekao sam da mi pripadamo civilizaciji koja je besmrtna, ali je besmrtna zahvaljujući smrtnosti svojih činilaca, koji su smrtni. Znači, činioci te besmrtne civilizacije ste vi. I da biste obezbijedili besmrtnost našoj civilizaciji, vi morate da se reprodukujete.

Tako je, pogodili ste. Ta riječ čarobna kad se skrati razlomak i ostane je - reprodukcija. Da li ste znali da sedamdeset posto slika u bilo kojoj svjetskoj enciklopediji umjetnosti su gole žene? U svaki veliki muzej kad uđete su gole žene. Zato što je žena ta koja je nosilac ove riječi reprodukcija. Ona je ta koja devet mjeseci nosi dijete, ona je ta koja ga podiže. A naše je tih pet minuta da ga zabrkamo i to je sav posao generalno koji mi imamo oko produženja naše civilizacije.

Zbog toga je ženama dato da su najsavršenija bića u prirodi, da je njihov izgled tajni kod za našu podsvijest. I zbog toga je ta reprodukcija i ta uloga žene ekstremno velika. Zbog toga je žena obla i zbog toga je žena simbol ove planete, ove naše civilizacije... A nemojte se sad ljutiti ovi što ste ravnozemljaši što sam rekao planeta. Morate biti malo fleksibilni. Znači, žena je simbol naše planete. A što je simbol žene? Grudi. Ženske grudi koje su savršenstvo. Na najvećoj površini najmanji pritisak, liče kugli. Znači kugla je oblik koji je skoro savršen. I žena po zlatnom presjeku, zbog tih svojih oblina i rasporeda tih oblina, je za nas nešto nevjerovatno podsticajno. Ne za reprodukciju samo u seksualnom smislu, to je najmanji problem. Nego je ona inspiracija za umjetnike. Ona je, kao što ste vidjeli kako je Dali, iako nije opštio sa svojom ženom, Gala je bila inspiracija njegova. Kao žena, bez Gale Dali jednako nula. Nema Dalija bez Gale.

Tako je i žena u umjetnosti napravljena... Kao, znači sva umjetnička djela veličaju ženu na taj način. Počev od Mikelanđela do današnjih dana. E zbog toga je dobar drugar moj, ovaj Karinton (Rodney Carrington), napravio jednu pjesmu koju ću vam pustiti za kraj.

(Pesma Rodney Carrington-a "Show Them to Me" sa prevodom na ekranu)